Godine 2000. Ujedinjeni su narodi utvrdili Milenijske ciljeve razvoja radi poticanja ispunjenja važni ciljeva razvoja kao što je smanjenje siromaštva, promicanje rodne jednakosti te iskorjenjivanje bolesti. Međutim, tvorci Milenijskih ciljeva razvoja previdjeli su jedno važno pitanje: migraciju.

Nasreću, čini se da u planu razvoja nakon 2015. godine svjetski vođe tu grešku neće ponoviti. Već bi sam opseg doznaka iz inozemstva trebao biti dovoljan da se svijet uvjeri da migracija zaslužuje istaknuto mjesto u planu razvoja nakon 2015. Lani su, prema procjenama, migranti iz zemalja u razvoju svojim obiteljima poslali oko 414 milijardi dolara, što je triput više od ukupne službene pomoći razvoju. Više od milijarde ljudi ovisi o tim sredstvima za financiranje obrazovanja, zdravstva, pitke vode i higijenskih uvjeta.

Promjena stava 
Kao da već to nije dovoljno, doznake iz inozemstva također imaju makroekonomsku korist te zemljama omogućuju financiranje osnovne uvozne robe, pristup privatnim tržištima kapitala i dostupnost nižim kamatnim stopama na državni dug. No dobar se dio koristi od migrantskih doznaka potrati. Financijski posrednici u prosjeku izvuku 9 posto od ukupno 49 milijardi koliko su prema procjenama migranti lani zaradili. Pohlepni agenti za zapošljavanje, koji često zadrže i po trećinu plaće radnika migranta, oduzmu još nekoliko milijardi, dok krijumčarenje, trgovina ljudima, izrabljivanje i diskriminacija izazivaju neprocjenjivu ljudsku štetu. Upravo u takvim okolnostima plan razvoja nakon 2015. stupa na scenu. Zbog pravih bi poticaja vlade i tvrtke osigurale da više sredstava dopre do siromašnih obitelji te poradile na zaštiti prava migranata i sprečavanju diskriminacije. Plan istodobno može pomoći u promjeni stava prema migrantima.

Kako sad stvari stoje, migracija se često smatra neuspjehom rodne države da radniku ponudi odgovarajuće mogućnosti, a mjesno stanovništvo u odredišnim zemljama smatra da im migranti kradu radna mjesta, smanjuju plaće ili iskorištavaju sustav socijalne skrbi. Međutim, činjenica da 9 posto građana Velike Britanije živi u inozemstvu dokaz je da se ljudi sele bez obzira na to koliko im je matična država bogata. Štoviše, dokazi upućuju na to da migranti društvu više doprinose nego što ga iskorištavaju jer sudjeluju u širenju znanja, poticanju trgovine, turizma i ulaganja, pa čak i u stvaranju radnih mjesta putem poduzetništva te pritom obavljaju važne poslove – od skrbi za djecu i starije do rada u hotelima i restoranima i berbe – kojima mjesno stanovništvo nije sklono. S obzirom na nepobitnu korist migracije, iznenađuje to što nije bila uvrštena u Milenijske ciljeve razvoja. Problem je u tome što 2000. godine nije bilo dovoljno dokaza o učincima migracije na razvoj niti dovoljno političke podrške da se ona uključi u plan razvoja. To više nije tako. 

Smanjenje siromaštva
Skupina zemalja, međunarodnih agencija i nevladinih udruga iznijela je osnovan argument pred Otvorenu radnu skupinu o održivim ciljevima rasta UN-a (tijelo odgovorno za olakšanje rasprave o planu razvoja nakon 2015.) da migracija može pomoći u smanjenju siromaštva i stvaranju gospodarskog rasta.  Prijedlog te skupine – koji uključuje smanjenje troškova stranih doznaka, povećanje prenosivosti mirovine i snažne mjere protiv trgovine ljudima – poziva na određenu skupinu ciljeva i pokazatelja koji bi značajno obogatili sljedeći plan razvoja. Poziva čak i na to da se migranti uzmu u obzir prilikom mjerenja napretka u ispunjenju drugih ciljeva, kao što je osiguranje dostojnog rada i jednakog pristupa uslugama zdravstvene skrbi. Taj cilj prati strahovita politička podrška. U listopadu prošle godine, kad se Generalna skupština UN-a sastala radi tek druge rasprave o migraciji, države članice jednoglasno su odobrile deklaraciju o uključenju migracije u plan razvoja nakon 2015. godine. Vijeće Međunarodne organizacije objavilo je sličnu deklaraciju u studenome, a kampanja je privukla dodatnu podršku organizacija civilnog društva i međunarodnih tijela.

Upravljanje migracijom 
Međunarodna je zajednica obećala da će ljudi biti središnja točka plana razvoja nakon 2015. Nema boljeg priznanja te obveze od prepoznavanja neophodne uloge migranata i zaštite njihovih prava. U tu svrhu plan mora stvoriti temelje za održiva i značajna globalna partnerstva o migraciji i ljudskoj mobilnosti, slična nastojanjima u sklopu Milenijskih ciljeva razvoja, kako bi trgovina i prijenos tehnologije služili razvoju. Međutim, ne stoje svi iza tih ciljeva. Šačica državnih vođa mogla bi uložiti veto na uključenje migracije u plan razvoja zbog neutemeljenih strahova za domaće političke posljedice. Kako do takvog ishoda ne bi došlo, važno je napomenuti da ispitivanja javnog mnijenja obično otkrivaju javne strahove o nereguliranoj migraciji, a ne o legalnoj migraciji ili osobama koje iz opravdanih razloga traže azil. Čak su i u Europi, gdje populizam sve više raste, građani prosvjećeniji od svojih vođa: 69 posto Europljana zakonita migracija ne ugrožava, a 62 posto njih ne smatra da migranti mjesnom stanovništvu otimaju radna mjesta.

Vlade poput njemačke i švedske koje dobro upravljaju migracijom i ulažu u integraciju imaju najjaču potporu javnosti. Broj migranata koji je u određenoj državi dobrodošao stvar je isključivo te države. Međutim, stav prema migrantima, zadržavanje vlastite zarade, njihov doprinos društvenom i gospodarskom razvoju pitanja su koja se tiču svih. Međunarodno pravo nalaže da treba poštovati prava svih migranata bez obzira na njihov status, što je također temeljni preduvjet za pojedinačni i kolektivni razvoj. Kada je sigurna, zakonita i dobrovoljna, migracija je nastarija strategija za smanjenje siromaštva i razvoj ljudske vrste. Čini se da ova dugo zanemarivana stvarnost konačno dolazi do izražaja, gurajući raspravu o planu razvoja nakon 2015. godine u pravom smjeru.

Koautor William Lacy Swing glavni je direktor Međunarodne organizacije za migraciju

© Project Syndicate, 2014.