Autor teksta je Jurica Dujmović, marketinški konzultant i urednik portala za poduzetnike Brand manager. Portal je namijenjen malim i srednjim poduzetnicima i svakodnevno čitateljima nudi besplatne poslovne, knjigovodstvene i marketinške savjete. 

Nedavno smo po novinama mogli nalaziti različite komentare o našem ulasku u EU. Dio ovih komentara bio je ohrabrujući, veseo, ali dio nas je odbijao, gotovo s gnušanjem. Tako se neki Nijemci boje da smo mi samo još jedna Grčka. I jedan moj poslovni partner nedavno je odbio poslovati u Hrvatskoj, jer kaže, za njega tu nema tržišne kohezije. Premda volim naše poduzetnike, moram priznati da se s dijagnozama svojih inozemnih kolega u jednom dijelu slažem. Unatoč tome što su stranice naših novina pune Linića, ministara ovih i onih, i dalje mislim da smo za stanje našeg gospodarstva i uspjeh naših poduzetnika velikim dijelom krivi i mi sami. U nastavku zato iznosim glavne krivce za teško stanje u zemlji:

Nepostojanje poduzetničkog duha

Za ovo krivim prethodni režim koji se tako duboko urezao u genom prosječnog Hrvata, da je ne samo teško pronaći ambiciozne poduzetnike, nego je i onim najbitnijima – njihovoj klijenteli – izuzetno teško objasniti zašto nešto nije besplatno i "koja korist" od poduzetništva. Naslušao sam se od takvih zbilja svačega – od toga kako "nema budućnosti od poduzetništva", do izjava kako je jedina "lova u državnom sektoru". Nedavno sam prisustvovao i manjem brainstormingu i uvjerio se kako briljantne ideje, umjesto da u drugima pobuđuju uzbuđenje i radost, rezultiraju strahom, nevjericom ili još gore – apatijom. A s druge strane, ti isti "uplašeni" ljudi bez straha dižu tolike kredite da su u stanju uništiti sebe i barem dvije generacije svojih potomaka u tren oka.

Nastavimo li ovako "zamišljati" poduzetništvo, nikad nećemo ići naprijed. Stare generacije su znale raditi, ali ne i zarađivati (nije bilo privatnog vlasništva). Današnji mladi znaju razmišljati, ali ne vole raditi, a neki ne znaju niti zaraditi (obrazovanje i dalje ne uključuje poduzetništvo). Zbog čega smo onda ovako rastrojeni? Moje mišljenje je da ova zemlja još uvijek nema dovoljno glasne kapitalističke primjere koje bi slijedila i od kojih bi učila. Pri tome ne govorim o floskularnom "zlom kapitalizmu" o kojem mediji tako rado bruje, nego o pozitivnom gospodarskom pomaku u  kojem smo svi svjesni da je svatko slobodan raditi ono što najviše voli i od baš takvog rada živjeti, čineći svoj život i živote drugih ljepšim i kvalitetnijim. Ministri se kunu u "poduzetničke centre" koji će navodno, riješiti sve probleme, dok se problem nalazi u brisanju komunističkog genoma iz populacije. Naime –  kad svaki radnik shvati da može biti poduzetnik i time krojiti svoju sudbinu, nestat će iluzije klasnog raslojavanja i mita o "političkim kastama".  Svima će nam biti jasno da  nismo rođeni u društvenu poziciju, nego da tu poziciju biramo sami – isključivo ovisno o svojim sposobnostima , a ne o početnom kapitalu. Kad narod to jednom shvati, motivacije, uvjeren sam, neće nedostajati. Do tada ćemo stagnirati i životariti u sjenama rijetkih uspješnica kojima je ovo već odavno jasno. Za ovakvu situaciju krivim i medije – pogotovo one koji se bave tračanjem i u čitateljstvu pobuđuju jal i bijes, umjesto da ih motiviraju na nešto bolje i veće. Dio krivnje nalazi se na leđima i takvih neodgovornih novinara.

Nepostojanje zajedništva

Pri tome ne govorim o kombinatima niti klasterima, nego o najosnovnijem poimanju poduzetništva kao zajedničkog nastojanja ka vlastitom (i tuđem!) rastu i razvoju. Najvažnija istina malog poduzetništva nije jasna upravo onima koji bi od nje najviše profitirali – mali poduzetnici kao da ne shvaćaju da NE MOGU sve sami. Organizirati proizvodnju, distribuciju, prodaju i marketing NE MOŽE tvrtka koja ima jednog zaposlenog, koji osim što ima tvrtku, radi još jedan posao i ima obitelj. Ipak, takav poduzetnik tražeći pomoć, sa svih strana nailazi ili na nerazumijevanje, ili je pak on taj koji odbija pomoći drugome – bilo iz pohlepe ili iz straha. U konačnici maleni umjesto da se drže skupa rascjepkani su preko svake mjere. Ovdje posebno želim spomenuti poljoprivrednike i one koji svoje proizvode plasiraju u velike trgovinske lance. Onda bivamo svjedocima razapinjanja Todorića i njemu sličnih, a da se nitko od nas ne zapita koliki su zapravo oni? Točnije –  koliki smo mi ? Mi – a ne Todorić – činimo 50% BDP-a ove zemlje. Mi, a ne Todorić, činimo 99,5% ukupnog gospodarstva Lijepe Naše. Zašto onda ne koristimo ovu snagu i surađujemo – makar neformalno, tako da sebi i drugima ostvarimo povoljnije uvjete distribucije, otkupa i prodaje? Prilika je toliko mnogo – propuštenih – još i više.

Kratkovidnost poslovanja

Ovo govorim iz vlastitog poslovnog iskustva (bavim se marketinškim konzaltingom i poslovnim planiranjem) – veliki broj malih i srednjih poduzetnika ne samo da nema formalnog poslovnog plana, nego nema NIKAKVOG plana rasta i napredovanja. Posluju stihijski od danas do sutra, i time propuštaju 90% dugoročno isplativih poslovnih poteza zbog nekolicine manjih poslovnih prilika koje također nisu do kraja razradili. Rezultat je slab ili loš poslovni uspjeh, koji se onda opravdava vanjskim faktorima (tržište, politika, porezi…), umjesto da se problem traži u vlastitom postupanju. Naravno, postoje i "žrtve režima", ali postotak ovakvih ljudi (osim u totalitarističkim uređenjima) je zaista zanemariv i šansa je 99,9% da vi niste jedan od tih. Ovo nas uvodi i u još jedan bitan problem:

Eksternalizacija uzroka

Nikad nismo mi krivi. Još nisam pronašao poduzetnika koji mi je otvoreno priznao da je pogriješio u nečemu, pa zato ima loše poslovne rezultate. Uvijek je kriv netko drugi. Bilo da se radi o državi, drugim poduzetnicima ili politici, jedno je sigurno – ja radim savršeno. Moramo prestati smatrati sebe žrtvama i početi sagledavati probleme u cijelosti. Bez planiranja i poslovne analize teško će nam ikad postati jasno da je problem koji nas uništava u ovoj godini započeo prethodne, kad smo sklopili (ili pak odbili sklopiti) taj-i-taj ugovor. Ili kad smo propustili kontaktirati tog-i-tog klijenta. Ili kad smo potrošili stotine tisuća eura za projekt koji nismo kvalitetno analizirali. Dragi poduzetnici – a ovo govorim kao jedan od vas – sami smo krivi za 90% problema s kojima se suočavamo u svojoj poslovnoj avanturi. Ali razvedrite se – zato se i zove avantura. Kroz nju učimo, rastemo, razvijamo se i jesmo. Odabrali smo ovaj put posut ružama i trnjem, kako bismo radili ono što volimo i to na način kako želimo. Cijena koju plaćamo je posljedica naših odluka, ali jednako tako i nagrade su samo naše. Što prije u potpunosti preuzmemo odgovornost za naše pogreške, prije ćemo ih prestati ponavljati. Moći ćemo ih pretvoriti u prilike koje će raditi za nas i dobrobit naše zemlje. Tada će nas i Europa promatrati kao perspektivne partnere, a ne još jednog prosjaka na vratima već ionako poluprazne blagajne.

I za kraj – jesmo li zaista spremni za Europu? Mislim da još nismo, ali također mislim da nije kasno da to i postanemo. Učimo od stranih partnera i domaćih uspješnih primjera, uključimo se u međunarodnu tržišnu utakmicu i shvatimo čitavu situaciju kao gospodarsku priliku koja nam može donijeti mnogo dobra. Pri tome se povežimo i udružimo i ne zaboravimo – u ovome smo zajedno. Ukoliko budemo tako radili, uspjeh neće izostati.