U vremenima problema s pronalaskom radnika, kojih u Hrvatskoj više nema ako se i svijećom traže, nekako u drugom planu ostaju sve želje za napretkom u bilo kojem segmentu gospodarstva.

Uzmemo li građevinu, tehnološki ili trgovački sektor u promatranje, vrlo brzo, možda već nakon drugog retka analize vidjet ćemo da je najveći problem čovjek ili njegov nedostatak na tržištu rada.  Međutim, koliko god to zvučalo čudno – dio tih potrebitih vještina nadomjestite će strojevi u godinama koje dolaze, a prizori Indijaca, Filipinaca ili drugih "egzotičnih" rasa na našim gradilištima nešto je na što se već sada moramo spremati, a za vjerovati je da hoćemo. Slično je i u programerskom, popularno zvanom IT sektoru – vrlo brzo za naše kompanije koje se uspiju svojim softverom probiti na strana tržišta programirat će ljudi iz Azije, ili tko zna, jednog dana iz Afrike. 

Turizam bez brige za radnike
Nema u tome ništa zabrinjavajuće. Sektor nad kojim toliko plačemo – gospodarska grana zvana turizam morat će odustati od ideje da se djeca Hrvata školuju i odgajaju za konobare, spremačice i recepcionere i pristati na uvoz strane radne snage jer na kraju jedino će biti bitno da ti stranci znaju engleski jezik, isti onaj kojim se turisti sporazumijevaju i s našim ljudima.

No i tu dolazi do jednog velikog "ali" – nestašica radne snage pogodit će i već pogađa jedan sektor kojem se to ne smije dogoditi i u kojem je tako nešto puno teže ako ne i gotovo nemoguće nadoknaditi uvozom radne snage. I ne, nije to medicina.  Medicina će u godinama koje dolaze biti visoko-tehnološka grana u kojoj će robotizacija odigrati puno veću ulogu nego što sada mislimo, a pametni lijekovi koji će se krojiti za svakog od nas ponaosob i tako će se kreirati u visoko robotiziranim centrira za koji će naše podatke i uopće zdravstveno stanje slati Google ili neki drugi tehnološki div.

Sektor u kojem će zamjena radne snage biti gotovo nemoguća iz stranih izvora i o kojem će ovisiti i naša budućnost, ne samo na europskim prostorima već na svijetu, je obrazovanje. Jer koliko god matematika ili fizika imale svoj univerzalni jezik za njihovo učenje potreban je domaći jezik i u ovom našem slučaju to je hrvatski. A o predmetima poput povijesti, geografije i materinjeg jezika da se i ne govori.  Deficit nastavnika i profesora, barem kada je kvalitetan kadar u pitanju, traje već godinama, a njegov izvor ponajviše su niske plaće. 

Spas u visokoj tehnologiji
Ali on će s potrebom tržišta rada za nekim vještinama biti još snažniji i veći u godinama koje dolaze. Primjerice, svaki iole sposoban profesor hrvatskog jezika svoj kruh i svoje znanje lako će pronaći u softverskoj industriji onoga dana kada umjetna inteligencija bude morala naučiti naš jezik. Tada će on zajedno s profesorom računarstva otići u neki startup i pronaći svoju budućnost. Isto vrijedi za bilo kojeg visoko obrazovanog čovjeka koji, osim ako mu to nije vlasništvo obitelji, neće ići na recepciju hotela na Jadranu već će svoje znanje prodati nekoj tvrtki koja se bavi visokom tehnologijom. 

I ništa u svemu tome nije sporno. Većina zanimanja koja danas poznajemo nestat će, možda i ovo kojim se bavim pišući ovaj komentar. Ali ono što je sporno je činjenica da u našoj državi i društvu o takvim scenarijima nitko ozbiljno ne razgovara. Urušavanje obrazovnog sustava veća je opasnost po društvo od kolapsa zdravstvenog sustava.  Jer urušavanje zdravstvenog sustava, kojeg ministar promatra smireno i komentira istim takvim tonom, znači da nas nema tko liječiti danas, u ovom trenutku.

Ali urušavanje obrazovnog sustava, koji se više bavi počasnim doktoratima nego stanjem u obrazovanju, znači da nas neće imati tko liječiti za deset ili dvadeset godina. Urušavanje obrazovnog sustava, ako se dopusti, znači da neće biti radne snage niti u državi, ali niti za izvoz. A to je nešto najgore što nam se može dogoditi dok smo fokusirani na Agrokor i Uljanik.