Europska migracijska kriza iznijela je na vidjelo temeljnu manjkavost, ako ne i prekomjerno licemjerje, tekuće rasprave vezano uz gospodarsku nejednakost.

Ne bi li istinski progresivac podržavao jednake mogućnosti za sve ljude na ovom planetu, a ne samo za one od nas koji su bili toliko sretni da se rode i da rastu u bogatim zemljama? Učestalo je bilo mišljenje da vođe u naprednim gospodarstvima zagovaraju mentalitet povlaštenosti. Ali povlaštenost prestaje na granici: iako se veća redistribucija unutar pojedinih zemalja smatra apsolutnim imperativom, ljudi koji žive na tržištima u nastajanju ili u zemljama u razvoju izostavljeni su. Kad bi trenutna zabrinutost vezano uz nejednakost bila izražena isključivo političkim pojmovima, ta bi usredotočenost prema unutra bila razumljiva; naposljetku, građani siromašnih zemalja ne smiju glasati u bogatim zemljama.

Ali retorika rasprave o nejednakosti u bogatim zemljama izdaje moralno pouzdanje koje prikladno ignorira milijarde ljudi drugdje koje su financijski u lošijem položaju. Ne smijemo zaboraviti da čak i nakon razdoblja stagnacije, srednja klasa u bogatim zemljama ostaje gornja klasa promatrano iz globalne perspektive. Samo oko 15% svjetske populacije živi u razvijenim gospodarstvima. Ipak, na razvijene zemlje još uvijek otpada više od 40% globalne potrošnje i potrošnje resursa. Da, viši porezi za imućne imaju smisla ako ih se smatra načinom za ublažavanjem nejednakosti unutar neke zemlje. Ali to neće riješiti problem velikog siromaštva zemalja u razvoju.

Globalizacijske sile 
Neće također biti od pomoći niti apeliranje na moralnu superiornost u cilju opravdavanja nekoga tko je rođen na Zapadu i tko uživa u brojnim prednostima. Da, pouzdane političke i društvene institucije temelj su održivog gospodarskog rasta; zaista, one su sine qua non svih slučajeva uspješnog razvoja. Ali uslijed duge europske povijesti eksploatacijskog kolonijalizma, teško je zamisliti kako bi se azijske i afričke institucije razvijale u paralelnom svemiru u kojem bi Europljani dolazili tamo samo radi trgovine, a ne radi osvajanja. Brojna politička pitanja širokih razmjera postaju iskrivljena ako se gledaju kroz objektiv usredotočen samo na domaću nejednakost, a koji zapostavlja globalnu nejednakost.

Marksistička tvrdnja Thomasa Pikketyja da kapitalizam propada uslijed porasta domaće nejednakosti govori upravo suprotno. Kad procijenimo sve građane svijeta na jednak način, stvari izgledaju puno drugačije. Osobito, iste globalizacijske sile koje su doprinijele stagnaciji plaća srednje klase u bogatim zemljama, drugdje su izdignule stotine milijuna ljudi iz siromaštva. U mnogo pogleda globalna nejednakost znatno je smanjena tijekom prošla tri desetljeća, što podrazumijeva spektakularan uspjeh kapitalizma. Kapitalizam je možda nagrizao dohodak u kojem radnici u razvijenim zemljama uživaju uslijed svog rođenja tamo. Ali on je učinio čak i više za pomoć svjetskim radnicima istinski srednjeg dohodovnog razreda u Aziji i na tržištima u nastajanju.

Omogućavanje slobodnijeg protoka ljudi preko granica ujednačilo bi mogućnosti čak i brže od trgovine, ali otpor tome je žestok. Antiimigracijske političke stranke imaju veliki prodor u zemljama poput Francuske i Velike Britanije i glavna su sila također u brojnim drugim zemljama. Naravno, milijuni očajnih ljudi koji žive u ratnim zonama i propalim državama imaju malo izbora povrh traženja azila u bogatim zemljama, bez obzira na rizik.

Ratovi u Siriji, Eritreji, Libiji i Maliju bili su značajan čimbenik koji je poticao trenutnu navalu izbjeglica na pokušaj da stignu do Europe. Čak i kad bi se situacija u zemljama stabilizirala, nestabilnost u drugim regijama zasigurno bi zauzela njihovo mjesto. Gospodarski pritisci su još jedna moćna sila za migraciju. Radnici iz siromašnih zemalja pozdravljaju mogućnost zapošljavanja u naprednim zemljama, čak i za ono što se može činiti najnižim plaćama. Nažalost, većina današnjih rasprava u bogatim zemljama, s desne i s lijeve strane, usredotočuje se na to kako zadržati ostale ljudi izvan njih. To može biti praktično, ali se to zasiguno ne može opravdati po pitanju morala.

Migracijski pritisak 
Migracijski pritisak zamjetno će se povećati bude li se scenarij globalnog zatopljenja odvijao sukladno temeljnim predviđanjima klimatologa. Kako ekvatorijalni predjeli postaju prevrući i presuhi za održivu poljoprivredu, povećanje temperatura na sjeveru učinit će poljoprivredu produktivnijom. Promjene u vremenskim modelima mogle bi tada potaknuti migraciju u bogatije zemlje na razinama prema kojima će se današnja imigracijska kriza činiti trivijalnom, osobito obzirom da se siromašne zemlje i tržišta u nastajanju nalaze bliže ekvatoru i imaju osjetljivije klimatske uvjete. Budući da su u većini bogatih zemalja kapaciteti i tolerancija na imigraciju već ograničeni, teško je razabrati kako će nova ravnoteža u globalnoj distribuciji populacije biti postignuta mirnim putem. Ogorčenost na napredna gospodarstva, na koja otpada iznimno neproporcionalan razmjer globalnog zagađenja i potrošnje robe, mogla bi se proširiti. 

Razvojna pomoć i otpis duga
Kako svijet postaje sve bogatiji, nejednakost će neizbježno poprimati sve veću važnost kao problem koji daleko nadmašuje siromaštvo, stajalište je koje sam zastupao prije više od desetljeća. Međutim, nažalost, rasprava o nejednakosti usredotočuje se primarno na domaću nejednakost, te je zasjenila znatno važnije pitanje globalne nejednakosti. To je šteta, jer postoje brojni načini na koje bogate zemlje mogu napraviti razliku. One mogu pružiti besplatnu medicinsku podršku, kao i podršku obrazovnom sustavu putem interneta, veću razvojnu pomoć, otpis dugova, pristup tržištu i veći doprinos globalnoj sigurnosti. Dolazak očajnih ljudi u brodovima na obale Europe simptom je njihovog neuspjeha da to provedu u djelo. 

© Project Syndicate, 2015.