Obećanje da će svaka nova generacija živjeti bolje od prethodne jedna je od temeljnih zasada modernog društva. Većina naprednih gospodarstava uglavnom je ispunila to obećanje, a standard života viši im je nego u prethodnim generacijama unatoč ratovima i financijskim krizama.

Mnogi su i u zemljama u razvoju iskusili održivi napredak standarda života i brzo razvijaju slična očekivanja. No hoće li buduće generacije, osobito one u naprednim gospodarstvima, ostvariti takva očekivanja? Iako je odgovor vjerojatno potvrdan, čini se da su negativni rizici viši nego što su bili prije nekoliko desetljeća. Dosad se svako predviđanje da će se stanje za većinu ljudske vrste pogoršati u modernome dobu, od Thomasa Malthusa do Karla Marxa, pokazalo posve pogrešnim. Tehnološki napredak ukidao je prepreke gospodarskom rastu. Povremen politički rebalans, ponekad miran, a ponekad i ne, osigurao je korist za većinu ljudi, doduše za neke više nego za druge.

Tehnologija i globalizacija 
Uslijed toga, Malthusove tvrdnje o masovnoj izgladnjelosti nisu se ostvarile ni u jednom mirnodopskom kapitalističkom gospodarstvu. Unatoč uznemirujućem padu udjela radne snage u dohotku u posljednjih nekoliko desetljeća, dugoročni su izgledi ipak suprotni Marxovu predviđanju da će kapitalizam osiromašiti radnike. Standardi života diljem svijeta i dalje rastu. Međutim, prethodni rast nije jamstvo da će se sličan put nastaviti i u ovome stoljeću. Ako geopolitička previranja stavimo na stranu, ipak nam predstoje strahoviti izazovi, a većina potječe zbog slabih političkih rezultata i disfunkcionalnosti. Prva skupina problema uključuje sporogoreća pitanja o eksternalijama, a najveće je šteta za okoliš.

Kad se imovinska prava loše definiraju, kao što je slučaj za zrakom i vodom, vlada mora omogućiti pravilne regulativne mjere. Druga se skupina problema odnosi na potrebu da se gospodarski sustav smatra temeljno poštenim, što je ključno za političku održivost. Tu percepciju više ne možemo zanemarivati jer je spoj tehnologije i globalizacije pogoršao nejednakost dohotka i bogatstva u pojedinim zemljama iako su se razlike među zemljama smanjile. Dosad su se naša društva pokazala iznimno prilagodljivima na ometajuću tehnologiju, no tempo promjena u proteklih je nekoliko desetljeća uzrokovao strašne napetosti, što se očitovalo u golemim razlikama u dohotku unutar zemalja, s gotovo rekordnim jazom između najbogatijih i ostatka društva.

Treći je problem starenje stanovništva, a bio bi izazovan i za najbolje osmišljen politički sustav. Kako će se resursi raspodijeliti na skrb za starije građane, osobito u gospodarstvima sa sporim rastom u kojima su postojeći mirovinski sustavi i zdravstvena skrb za starije očito neodrživi? Sve veći javni dug zasigurno pogoršava problem jer se od budućih generacija traži da podmire naš dug i plate naše mirovine. Konačni se izazov odnosi na čitav niz pitanja koja zahtijevaju regulaciju brzog razvoja tehnologije, a vlade možda nisu dovoljno stručne ili nemaju dovoljno resursa da to provedu na učinkovit način. Već smo vidjeli kamo loš nadzor financijskih tržišta koja se brzo razvijaju može odvesti. Sličnih nedostataka ima i na mnogim drugim tržištima. Glavni je primjer ponuda hrane – područje u kojemu tehnologija proizvodi sve više obrađene i genetički tretirane hrane koju znanstvenici tek trebaju procijeniti. 

Promjene tržišta rada
Za sve te probleme postoji rješenje, makar u kratkoročnom ili srednjeročnom smislu. Globalni zakon o ispuštanju ugljikova dioksida umanjio bi štetu za okoliš i olakšao državne dugove. Za problem nejednakosti potrebna je šira redistribucija putem državnih poreznih sustava uz poboljšane programe za obrazovanje odraslih, vjerojatno oslanjajući se na nove tehnologije. Negativni učinci opadanja rasta stanovništva mogu se umanjiti ležernijim mjerama o međunarodnoj migraciji te poticanjem većeg broja žena i umirovljenika da uđu ili se zadrže na tržištu rada. Međutim, pitanje je koliko će vladama trebati da djeluju. 

© Project Syndicate, 2014.