Više nego ikad, francusko gospodarstvo nalazi se u središtu globalnih rasprava vezanih uz pitanje u kojoj mjeri se može napraviti iskorak u veličini države i u kontroli u kapitalističkoj demokraciji. Oni koji pripadaju ljevici drže da francuske velikodušne povlastice i snažni radnički sindikati pružaju formulu za sveobuhvatniju državu blagostanja.  

S druge strane oni koji pripadaju desnici drže da francuska prevelika i nametljiva vlada nudi samo smjernice za sekularnu propast. U ovom trenutku, čini se da je desnica u pravu. Francuska, koja je nekad bila gotovo izjednačena s Njemačkom u gospodarskom smislu, tijekom posljednjeg desetljeća dobrano kaska, dok je njen BDP po stanovniku trenutno oko 10% niži. Francuska možda "udara iznad svoje težine" u političkom smislu, ali ona istovremeno "udara znatno ispod svoje težine" u gospodarskom smislu.

Čim netko predloži da se eurozona pretvori u uniju za premještaj, kao što je to nedavno učinio francuski ministar gospodarstva Emmanuel Macron, postoji pretpostavka da će Njemačka nositi teret svih ostalih na svojim leđima. Ali zašto bi samo Njemačka trebala imati takvu odgovornost?  Veličina francuskog gospodarstva iznosi otprilike tri četvrtine njemačkog gospodarstva. Uvjeravanje Nijemaca da su Francuzi spremni i sposobni platiti svoj pravedni udio moglo bi omogućiti brojne neophodne kompromise koji su se do ovog trenutka činili nemogućim.

Stvarni radni tjedan
Za sada, malo ljudi ima povjerenja u gospodarsku budućnost Francuske. Dobra vijest je da Francuska nije Francuska u onoj mjeri u kojoj bi ona to željela biti. Da, postoji radni tjedan od 35 sati, ali tvrtke mogu pregovarati vezano uz to ograničenje i ponuditi veću plaću za prekovremene sate. Stvarni radni tjedan za većinu zaposlenika vjerojatno je bliži onome od 39 radnih sati. Da, Francuska je upravo učinkovito zabranila usluge prijevoza tvrtke Uber, čiji je poslovni model nedvojbeno jedan od najtransformativnijih i najvažnijih napredaka ovog desetljeća.  Međutim, dok to predstavlja trijumf za udruženja taksista i tragediju za putnike i vozače tvrtke Uber, Francuska je također počela pridavati sve veću pažnju malim tehnološkim tvrtkama s velikim potencijalom.

Francuska vlada se više ne kladi u velike projekte koje vodi država, kao što je to bio slučaj tijekom 1970-ih na vrhuncu masovnih ulaganja u visokobrzinske vlakove i u Airbus. Predsjednik François Hollande odobrio je Macronu širok raspon djelovanja da pokuša provesti očajnički potrebne strukturne reforme na tržištu rada i proizvoda. Naravno, tek će se pokazati koliko političke potpore takva tržišno orijentirana politika može održati. Progresivni ekonomisti vole francusku vladu jer ona troši vrtoglavih 57% BDP-a, za razliku od državnih izdataka koji u Njemačkoj iznose 44% BDP-a.Također je potrebno priznati da francuska vlada bilježi izvrsne rezultate u nekim ključnim područjima.

Francuske zdravstvene usluge s pravom dobivaju znatno bolje ocjene nego što je to slučaj u Velikoj Britaniji. Francuski građani možda plaćaju puno poreza i podnose veliku količinu propisa, ali oni barem dobivaju nešto zauzvrat.  Ipak, Francuska vlada ogromnih dimenzija jedva da može biti izvorom čistog dinamizma. Doista, postoji sumnja da francuskom BDP-u i mjerama produktivnosti laska činjenica da uslijed nedostatka tržišnih cijena, statističari pretpostavljaju da građani dobivaju jedan dolar vrijednosti za svaki dolar utrošen u vladu, što bi moglo biti pretjerivanje. Zabrinjavajuće je što nije jasno u kojoj se mjeri francuska kultura inkluzivnosti može ikada primijeniti na imigrante.

Isti strogi zakoni vezano uz otpuštanje zaposlenika i visoke razine minimalnih plaća koji su namijenjeni pružanju zaštite francuskim radnicima od globalizacije znatno otežavaju zapošljavanje pridošlicama. Međutim, gotovo svaka studija globalne nejednakosti implicira da prednosti dopuštanja veće mobilnosti radne snage umanjuju prednosti koje proizlaze od preraspodjele prihoda među mještanima. Za razliku od toga, liberalniji zakoni o radnim odnosima u Sjedinjenim Američkim Državama i u Velikoj Britaniji pružaju više mogućnosti za outsidere.

Nezaposlenost imigranata  
Središte Pariza i središta ostalih francuskih gradova mogu biti grandiozna, ali brojni imigranti iz Sjeverne Afrike i iz ostalih krajeva svijeta žive u prljavim getoima u predgrađu. Iako nije poznata točna stopa nezaposlenosti za pojedine etničke skupine (francuski zakon onemogućava prikupljanje podataka prema etničkoj klasifikaciji), praktični dokazi ukazuju na znatno veće razine nezaposlenosti u slučaju imigranata i njihovih potomaka.

Uistinu, vlada pruža velikodušnu socijalnu pomoć; ali to samo po sebi ne vodi do inkluzivnosti. Snažna narodna podrška antiimigracijskoj stranci Nacionaln front Marine Le Pen, zajedno s francuskim neposluhom po pitanju prihvata migranata koji bježe od rata u Siriji, ukazuje na probleme s primjenom francuskog modela u različitim društvima. Još jedna prepreka za primjenu francuskog modela negdje drugdje je da Francuska uživa u određenim jedinstvenim povlasticama koje su nedvojbeno od iznimne važnosti za njen uspjeh. 

Traženi elitni menadžeri
Elitni francuski menadžeri posvuda se smatraju među najboljima na svijetu te se često izabiru za vođenje najvećih međunarodnih korporacija. Korupcija zasigurno predstavlja problem, no znatno manje nego što je to slučaj u većem dijelu juga eurozone. (Talijanska država je također velika i nametljiva, ali ona ne pruža javne usluge visoke kvalitete poput onih koje pruža francuska vlada). Naposljetku, Francuska nedvojbeno ima jedan od najpovoljnijih prirodnih okoliša, s plodnim tlom i iznimno umjerenom klimom.  Zdravo francusko gospodarstvo učinilo bi čuda i znatno pomoglo u oporavku eurozone od svojih boleština. Ono bi također pružilo primjer ostalim zemljama o funkcioniranju inkluzivnog kapitalizma. Međutim, pretpostavka za to je da vlada prihvatiti strukturne reforme koje su tako očajnički potrebne francuskom gospodarstvu. 

© Project Syndicate, 2015.