Podizanje kvota za uvoz stranih radnika, među kojima su osim poznatih zanimanja poput kuhara i konobara čak i kulturni djelatnici u liku baletana svakako treba pozdraviti, drugog izbora nemamo i to je tako.

Međutim, zasigurno imamo prostora za pojednostavljenje procedura prijave stranih radnika.  Dovođenje stranih državljana na rad u Hrvatsku samo je dio priče jer nakon njihovog prelaska granice počinje mukotrpna birokratska bitka za prijavu koja poslodavcima može oduzimati dane ako ne i mjesece. I tu svakako ima prostora za popravak i tu također nemamo izbora i to je tako. Ali ono gdje trebamo hitne popravke, od ubrzanja procedure do promjene paradigme, nije ono što se događa s radnicima koji dolaze s druge strane granice. 

Kao da ne žele raditi
Ono što moramo mijenjati i gdje već debelo kasnimo i gdje također nemamo izbora tiče se naših domaćih radnika, kako onih koji tek trebaju ući na tržište rada, tako i onih koji tamo već jesu, ali i one gotovo trećine nezaposlenih koji nemaju mjesta na tako devastiranom tržištu. Cjeloživotno obrazovanje, prekvalifikacija i kako li se to već zove gotovo trećinu od ukupnog broja nezaposlenih kao da ne dotiče. 

Za te ljude nema posla i oni kao da ga ne žele. Tu se nešto hitno mora mijenjati. Ili u osposobljavanju kako bi stekli vještine da mogu raditi ili u nepopularnoj presiji kako bi ih se pokrenulo da izađu na tržište rada, a ne da uživaju sve benefite nezaposlenih i tako dočekaju socijalne mirovine. Naravno, oni sa zdravstvenim problemima isključeni su iz ove priče, ali oni s apartmanima nikako ne bi smjeli biti. Jer oni uživaju sve benefite koje plaćaju porezni obveznici koji rade, a sami ne daju ništa ili gotovo ništa.

I tu je iduća stepenica, porezi ili troškovi rada koji su jednostavno previsoki i neodrživi za svakog poslodavca bez obzira je li mali, srednji ili veliki. Ti porezi ili nameti čine poslodavce omraženima u ovoj državi jer upravo zbog tih nameta svako podizanje neto plaće je nezamislivo, te je gnjev zbog toga adresiran na krivo mjesto.

Neprihvatljive poruke
Nije poslodavac kriv što netko dobiva neto koji dobiva, već preskupa i k tome i neučinkovita država. I ne, nisu to profesori ili liječnici nego svi oni paraziti koji obavljaju opsežnu papirologiju koju je u naprednim i razvijenim državama već davno zamijenila računalna tehnologija. Kada bi takvih bilo manje, a time i manje poreznih davanja za njihove plaće, zasigurno bi bilo bolje ne samo radnicima u realnom sektoru nego bi više ostalo i za profesore, liječnike i ostale.  I to je jednostavno tako.

Ali ostaje i pitanje poruke i edukacije onih koji tek izlaze ili trebaju izaći na tržište rada. Čemu učimo djecu danas, za koji svijet ih pripremamo i kakvu im poruku šaljemo? S jedne strane, učimo ih brzoj zaradi preko noći, bogaćenju na tuđoj nesreći i svemu onome što smo naslijedili iz 90-ih, ali istovremeno ih učimo da razmišljaju o svijetu Facebooka, Googlea, savitljivih ekrana, umjetne inteligencije i procesora koji rade brže od oka.  Ne, mi ih i dalje uporno pripremamo na tromi svijet učenja napamet, nerazmišljanje i mjesta gdje će njihove probleme riješiti netko drugi – država i slično.

I to je tako, ali tako ne smije biti jer ako je kasno za sve one prije spomenute grupe zar stvarno itko od nas želi da njegovo dijete bude jedan od tih "šalter ljudi" koji prevrću papire i koje će prije ili kasnije zamijeniti računalo, ako ne odlukom onih koji odlučuju onda odlukom umjetne inteligencije negdje iz Bruxellesa ili tko zna od kuda.  Ako želimo biti konkurentni jedina reforma koja nas može spasiti je ona obrazovna, a na njoj najmanje radimo i o njoj najmanje pričamo.