Bez sumnje možemo reći kako živimo u jednom od najuzbudljivijih razdoblja ljudske povijesti. Tehnološke inovacije na području umjetne inteligencije, kvantnog računarstva i big data, blockchaina, 3D printanja, robotike, znanosti materijala, biotehnologije i istraživanja dugovječnosti te brojnim drugim područjima rezultiraju promjenama u gotovo svim aspektima poslovanja i društva – budućnosti proizvodnje, proizvodnji i distribuciji energije, zdravstvu i strukturama organizacija te načinima komuniciranja, rada i življenja. 

Istovremeno diljem svijeta imamo ljude koji su razočarani i nesretni, ljude koji se bune protiv uspostavljenog reda i vladajućih političkih stranaka, koji su izgubili vjeru u svoje političke lidere ili uopće ne vjeruju poslovnim liderima. U većini zapadnih zemalja razina povjerenja u bilo kakve lidere iznimno je niska. Prema istraživanju koje je prošli mjesec objavio istraživački centar Pew, manje od polovice Amerikanaca vjeruje informativnim medijima, poslovnim liderima i izabranim dužnosnicima. Slični rezultati vjerojatno bi se dobili i u brojnim drugim zemljama, uključujući Hrvatsku.

Zastarjeli koncepti liderstva 
Što je to uzrokovalo razilaženje između optimizma koji bismo trebali osjećati u doba jednoga od najvećih inovacijskih procvata u povijesti i pesimizma u našem javnom životu? U novoj knjizi britansko-američkog para stratega Chrisa Lewisa i Pippe Malmgren1, jedan od navedenih razloga jest nesposobnost lidera da razumiju društveni razdor koji tehnološke promjene uzrokuju. Knjiga razmatra desetine uspješnih globalnih lidera iz različitih industrija, te različitih nacionalnosti, spolova i godišta, kroz niz razgovora o tome kako vide svijet i na koji način donose poslovne odluke. Rezultati nam prikazuju oštru suprotnost između onoga što se smatralo liderstvom u prošlom stoljeću i onoga što o liderstvu mislimo u ovom stoljeću.

Ono što je zapanjujuće u svemu tome jest to što se čini kako se brojni lideri još uvijek gledaju kroz prizmu tih zastarjelih koncepata.  Uzmite, primjerice, ideju da lideri svoju sposobnost pokazuju kroz samouvjerenost – sigurni su u sebe, svoja stajališta i ideje. No iznova svjedočimo tome da je prevelika samouvjerenost zapravo znak osrednjosti, koja je kroz nebrigu o mogućim neuspjesima dovela do propasti brojnih organizacija. S druge strane, lider 21. stoljeća je inkluzivan, uzima vremena kako bi razmotrio i druge opcije na raspolaganju, te se ne oslanja isključivo na kvantitativne podatke, već u obzir uzima i razmišljanja desne polutke mozga koja uključuju maštu, a ne isključivo činjenice.

Takav je lider timski igrač, a ne autokrat.  Nadalje, lider 21. stoljeća odluke donosi na temelju dugoročnih strateških vrijednosti, a ne samo praktičnih i kratkoročnih rješenja. Političari uglavnom odluke donose na temelju predstojećih izbora, a menadžeri na temelju rezultata u predstojećem tromjesečju. A to, nažalost, šira javnost sve češće od njih i očekuje  – komunikacija je neposredna i trenutačna, politike su spale na 128 znakova na Twitteru, i naposljetku na Instagram. Izborno tijelo želi promjene, i to odmah, i nitko nema vremena razmišljati o široj slici. No izazov za kvalitetne lidere leži u izdizanju iznad kratkoročnih rezultata i u komuniciranju ideala, vrijednosti i vizije.  

Nova vrsta izolacije
Glavni uzrok razočaranja u inovacije i promjene jest činjenica da njihovi učinci ne utječu jednako na sve segmente društva – promjena može biti dobra, ali i vrlo zastrašujuća za veliki dio populacije ako se ništa ne poduzme kako bi se razmotrili njezini učinci. Negativne reakcije će nas odvesti (a u nekim slučajevima su nas već i odvele) unatrag, u novu vrstu izolacije, u kojoj onda vrlo lako mogu uslijediti podjele, nasilje i rat. To je niša u kojoj populistički lideri pronalaze svoju publiku: umjesto da predlažu rješenja, oni pronalaze nekoga koga mogu okriviti za sve.

Suvremeni lideri svjesni su činjenice da dobrobiti sustava moraju služiti interesima svih, a ne samo interesima šačice privilegiranih. Zbog toga lideri moraju biti inkluzivni te prihvaćati različita mišljenja i različite ljude – različitih spolova, nacionalnosti, rasa i religija – i ne povlađivati jednoj skupini birača ili interesnoj skupini. Postoje, naravno, stvarne razlike među različitim skupinama, ali pravi lider će se potruditi da pronađe zajednički interes i rješenja za te razlike, umjesto njihovog iskorištavanja.  

Buffettovi kriteriji
Na kraju krajeva, to je pitanje moralnog liderstva, a ne tek kratkoročne učinkovitosti. Suvremeni lider predvodi vrijednostima jer su vrijednosti te koje će ujediniti ljude, naciju, tvrtku ili tim. I, naposljetku, lider mora imati integritet. Lewis i Malmgren u knjizi govore i o Warrenu Buffetu, koji menadžere bira na osnovu tri kriterija: inteligencije, energije i integriteta. I, kako kaže, ako ne posjeduju ovaj potonji, ne trebamo niti razmišljati o prva dva. Kad bismo samo te iste kriterije primjenjivali na sve naše lidere.