Od osnivanja Savezne Republike Njemačke 1949. godine, Nijemci su se uvijek zabrinuto osvrtali na propast Weimarske Republike tijekom ranih 1930-ih te na uspon nacizma. No, uslijed činjenice da se brojne svjetske demokracije nalaze pod sve većim pritiskom i uslijed porasta autoritarizma, i lekcije iz tog doba trebale bi se usmjeriti na nešto drugo.

Počnite od činjenice da ekonomski šokovi – primjerice, inflacijske spirale, ekonomske depresije i bankarske krize – posvuda i uvijek predstavljaju izazove za sve vlade. Ekonomska nesigurnost i poteškoće uvjeravaju ljude da bi bilo koji režim morao biti bolji od ovog sadašnjeg. To je očita lekcija ne samo iz razdoblja Weimarske Republike, već lekcija koja proizlazi iz velikog broja istraživanja o ekonomskoj logici demokracije.

Ustav ne štiti sustav

Druga ključna lekcija je da u ekstremnim ekonomskim uvjetima proporcionalna zastupljenost može dodatno pogoršati stvari. Uslijed političke rascjepkanosti neke zemlje, postoji veća vjerojatnost da će proporcionalna zastupljenost dovesti do nedosljedne većine biračkog tijela, koja se obično sastoji od stranaka krajnje lijeve ili krajnje desne političke orijentacije usmjerenih na svrgavanje “sustava”, ali nesložnih vezano uz većinu ostalih pitanja. Sve u svemu, te dvije lekcije predstavljaju uvriježeno mišljenje među politolozima vezano uz iskustvo Weimarske Republike.

Može biti od pomoći razmatranje osam drugih lekcija iz razdoblja Weimarske Republike. Prvo, referendumi su opasni, osobito kad se rijetko koriste, a elektorat ima malo iskustva s njima. U Weimarskoj Republici, nacionalsocijalisti su gotovo nestali do 1929. Međutim te godine, stranka je imala mogućnost ponovnog pokretanja putem kampanja u neustrašivo izvojevanom referendumu o obnovama nakon Prvog svjetskog rata.

Drugo, prerano raspuštanje parlamenta kad to ne nalaže zakon je u najmanju ruku rizično. Čak i glasanje koje stvara temelj za nove izbore može se tumačiti kao priznanje da je demokracija doživjela neuspjeh. U srpnju 1932. godine, nacisti su dobili najveći udio glasova (37%) u slobodnim izborima koji su s pravnog aspekta bili nepotrebni. Prethodni izbori bili su održani manje od dvije godine ranije, dok su sljedeći trebali biti održani tek 1934.

Treće, ustavi ne pružaju nužno zaštitu sustavu. Ustav Weimarske Republike, kojega su osmislili neki od najpronicljivijih i najetičnijih stručnjaka tog doba (uključujući Maxa Webera), bio je gotovo savršen. No, kad se nepredviđene situacije – bilo da se radi o dramama u vanjskoj politici ili unutarnjim previranjima – tumače kao hitne situacije koje iziskuju dodatni zakonski okvir, zaštita koju pruža ustav može brzo izgubiti na snazi. A neprijatelji demokracije mogu poticati takve situacije. Na sličan način, četvrta lekcija glasi da poslovni lobisti mogu igrati pogubnu zakulisnu ulogu u narušavanju dogovora među parlamentarnim frakcijama.

Potkupljivanje svjetine

Peto, politička kultura u kojoj vođe demoniziraju vlastite oponente nagriza demokraciju. U Weimarskoj Republici ta je shema započela prije nego što su nacisti postali značajnom silom. Godine 1922. ubijen je ministar vanjskih poslova Walther Rathenau, nakon što ga je nacionalistička desnica podvrgnula intenzivnoj, često antisemitskoj kampanji mržnje. Ubrzo nakon toga, kancelar Joseph Wirth, katolik lijevog centra, obratio se strankama desnog krila u parlamentu i rekao: “Demokracija – da, ali ne demokracija koja lupa po stolu i kaže: Sada smo mi na vlasti!” Zaključio je svoje upozorenje izjavom da se “neprijatelj nalazi s desne strane” – izjavom koja je naposljetku samo dodatno raspirila plamen plemenske pripadnosti.

Šesto, predsjednikova obitelj može predstavljati opasnost. U Weimarskoj Republici, stari feldmaršal Paul von Hindenburg bio je izabran za predsjednika 1925. godine i ponovno izabran 1932. No, u ranim 1930-ima, nakon nekoliko blagih moždanih udara, patio je od demencije, pa je njegov slab i nesposoban sin Oskar nadzirao svaki pristup njemu. To je naposljetku rezultiralo njegovim potpisivanjem svih ugovora koje su mu predočili.

Sedmo, skupina pobunjenika ne treba biti u većini da bi kontrolirala političke procese, čak niti u sustavu proporcionalne zastupljenosti. Najveći udio glasova koji su nacisti ikad imali iznosio je 37%, u srpnju 1932. godine; u drugim izborima održanim u studenom, njihova se podrška spustila na 33%. Nažalost, taj je pad doveo do toga da su ostale stranke počele podcjenjivati naciste i smatrati ih mogućim koalicijskim partnerom.

Osmo, oni koji su trenutno na vlasti mogu preživjeti neko vrijeme potkupljivanjem nezadovoljne svjetine, ali to ne može potrajati zauvijek. Za vrijeme Weimarske Republike, njemačka je država darežljivo omogućavala općinske stanove, pružanje usluga lokalne uprave, subvencije za poljoprivrednike i industrijalce te velik broj mjesta u državnoj službi; ali ona je financirala te izdatke dugom.

Isprva se zasigurno činilo da Weimarska Republika ima čudesno gospodarstvo. Njemačka politika je tek kasnije pokazala pravo lice, kad je vlada zatražila inozemnu pomoć.

Ovisni o deviznoj štednji

Često se pretpostavlja da su zemlje s većinskim izbornim sustavom poput onih u SAD-u ili Velikoj Britaniji otpornije nego zemlje sa sustavom proporcionalne zastupljenosti. Naposljetku, demokracije u Americi i Britaniji su starije, s dublje ukorijenjenom kulturom političke učtivosti.

Međutim, ti sustavi mogu zapravo ipak s vremenom postati ranjivi. Primjerice, mjera u kojoj gospodarstvo neke zemlje ovisi o deviznoj štednji može biti irelevantna s političkog aspekta tijekom dugog vremenskog razdoblja. No, uslijed predviđanja deficita od 3,7% BDP-a na tekućem računu platne bilance u SAD-u i 3% u Velikoj Britaniji za ovu godinu, procjena bi mogla biti primjerena, osobito ako izolacionizam i nacionalizam među američkim i britanskim biračima rezultiraju razočaranjem među njihovim stranim vjerovnicima.