Nije lako Gazdi ovih dana. Kino je puno. Kritičari oduševljeni. Poruka nelepršava. Zato nije neobično što se nije osobno pojavio na premijeri. Možda je trebao, možda i ne. No, to je ionako nebitno. Mnogo je važnije što dva i pol desetljeća od osnivanja Hrvatske film Gazda uspješno jaše na, sada već čvrsto ukorijenjenom uvjerenju, da se u Hrvatskoj ne može uspjeti na pošten način. I bez obzira koliko ima slučaja koji to potvrđuju, vjerujte, ima poduzetnika koji se s pravom mogu naći uvrijeđeni takvim stereotipom. Da, ima poduzetnika koji su u Hrvatskoj uspjeli na pošten način!

Kada država koči
Suvišno je to, nažalost, isticati sve dotle dok političari iz svih stranaka koriste zakonske okvire i moral iz bivše države kako bi u ovoj postojećoj čuvali administrativne barijere za razvoj poduzetništva i time efikasno onemogućili da svaki hrvatski poduzetnik u Hrvatskoj može uspjeti na pošten način. To je korijen tog stereotipa. Uz činjenicu da u praksi ne možete legalno iz mikropoduzetnika narasti u malog poduzetnika, znači iz poduzetnog pojedinca pretvoriti se u vlasnika male tvrtke, još veći paradoks nastaje kada vidite da vas država koči i kad iz malog ili srednjeg poduzetnika (SMB) želite narasti u velikoga. Za rast je potreban novac, a kod nas se, kad god se spomene izvor financiranja SMB-a, podrazumijeva da se do tog novca može doći samo na jedan način: daju ga banke kroz kredite.  To u razvijenom svijetu ni izbliza nije točno i s obzirom da se ta mantra ponavlja već dva i pol desetljeća teško je povjerovati da je to slučajno.

Podjela dobiti
Banke ne mogu biti glavni i jedini stup kreditiranja malog poduzetništva, jer je to prerizično. Mali poduzetnici u pravilu nemaju dovoljno kapitala ili ugovorenih poslova ili imaju pomalo i jednog i drugog, ali nemaju tu sreću da su u državi s funkcionalnim pravosuđem, a kao rezultat banke im ne mogu dati kredite. Tada se kao spasitelji pojavljuju političari koji dijele obilan novac iz državnog proračuna. Osobno nisam protiv tih poticaja, jer smatram da mikro, malim i srednjim poduzetnicima svaka kuna dobro dođe. Međutim, kad se već vole slikati kako dijele novac političari bi mogli učiniti i jednu suštinsku, stvarnu i opipljivu korist malim i srednjim poduzetnicima. Mogli bi im omogućiti da mogu primati grupne investicije. Mogli bi legalizirati crowdinvesting i ostale oblike crowdfundinga. Jednako kao što su podaci Eurostata o čak 210 tisuća freelancera u Hrvatskoj razotkrili laž o tome da Hrvati nisu poduzetni, tako također broj i uspješnost naših startupa pokazuje da nije istina da su naši SMB-i zainteresirani isključivo za kredite i poticaje.

Zanimaju ih i investicije, one poslovnih anđela, VC fondova, ali posebno grupne investicije. Još lani, prema istraživanju američke tvrtke Massolution, svi trendovi su ukazivali da će se u 2016. godini više investicija kanalizirati kroz crowdinvesting i ostale oblike crowdfundinga nego kroz VC i slične institucionalne investicije. Grupno investiranje omogućuje smanjenje rizika, omogućuje da više investitora uloži manje količine novca u isti projekt ili tvrtku i ako uspiju, zajednički podijele urod. Ukoliko pak ne uspije, od manjeg se iznosa ulaganja lakše oprostiti. Zato crowdinvesting i ostali oblici crowdfundinga tako snažno rastu. Zato se za taj posao zanima i Zagrebačka burza. Crowdfunding je 2010. zavrtio na globalnoj razini 880 milijuna dolara investicija. U 2014. godini pokrenuo je 16 milijardi dolara investicija, a lani je skočio na 34,4 milijarde dolara. U ovoj godini crowdfunding će prestići iznos investicija koji godišnje rade svi VC fondovi na svijetu.

Usto, upravo su mikro, mali i srednji poduzetnici, tvrdi Massolution, ti koji kroz sve oblike crowdfundinga prikupljaju najviše investicija. Takoreći svaki drugi dolar prikupljen na taj način ulijeva se u rast SMB-a. A takav model financiranja u Hrvatskoj je djelom nelegalan, a u konkretnom slučaju crowdinvestinga do te mjere praktično neprimjenjiv da u Hrvatskoj postoje samo dvije tvrtke koje su nastale po modelu grupnog investiranja. Obje tvrtke, Entrio tehnologije i Once Sport, lani su rasle dvoznamenkastim stopama, obje posluju profitabilno i obje su nastale, takoreći iz prkosa i želje Hrvatske mreže poslovnih anđela (CRANE), koja je htjela pokazati koliko je jedan, na zapadu uobičajen oblik financiranja rasta, u Hrvatskoj skup, opasan i teško provediv.

Neizbježni javni bilježnici
Svaka tvrtka u Hrvatskoj koja ima po desetak čak dvadesetak i više osnivača-investitora, ima mnogo problema. Problem je kad je jedan osnivač bolestan pa nije došao na skupštinu. Problem je već kad se samo jedan osnivač usprotivi dokapitalizaciji ili nekoj investiciji, ili ako je neki osnivač izvan zemlje, ili čak stranac pa nije dobio sve informacije. Problem je što se pri nizu stvari svi osnivači moraju naći u isto vrijeme na istom mjestu kod javnog bilježnika. Problem je i što se uopće za sve živo mora ići javnom bilježniku i to skupo plaćati. Jednom riječju, ako ako jedan osnivač-investitor strada ili se protivi nekoj krupnoj odluci, poput nužne dokapitalizacije, tada se u nedostatku dogovora mora rješenje pronaći na sudu.

Drugim riječima, uz brzinu našeg pravosuđa takva tvrtka može odmah proglasiti stečaj. Dok se problem riješi nestat će svega, uključujući i tržišta na kojem tvrtka posluje.  Legalizacija crowdinvestinga u kombinaciji s idejom da se stimulira ulaganja poslovnih anđela s poreznim olakšicama od 30 posto odmah te 60 posto u slučaju neuspjeha, mogla bi polučiti veliki uspjeh. Ili to ili ćemo i dalje slušati kako je jedino gorivo za rast SMB-a bankarski kredit, odnosno politička subvencija. A može i drugačije.