Velika čitanost knjige "Kapital u 21. stoljeću" Thomasa Pikettyja u SAD-u i drugim naprednim gospodarstvima svjedoči o sve većoj zabrinutosti zbog rasta nejednakosti.

Pikettyjeva knjiga daje dodatnu težinu sve brojnijim dokazima o drastičnom porastu dohotka i bogatstva na samome vrhu. Štoviše, Pikettyjeva knjiga daje znatno drukčiji pogled na tridesetak godina nakon Velike depresije i Drugog svjetskog rata, promatrajući to razdoblje kao povijesnu anomaliju koja je vjerojatno nastala zbog neobične društvene kohezije kakve kataklizmični događaji mogu izazvati. U to doba brzoga gospodarskog rasta svi su dijelili gospodarsku korist, no oni s dna dobivali su veće postotke. Piketty također rasvjetljuje "reforme" koje su tijekom osamdesetih Ronald Reagan i Margaret Thatcher prodavali kao poticatelje rasta od kojih su svi trebali imati koristi.

Globalna nestabilnost 
Nakon njihovih reforma uslijedio je sporiji rast i povećana globalna nestabilnost, a rast koji jest ostvaren donio je korist onima na vrhu. Međutim, Pikettyjev rad povlači temeljna pitanja o ekonomskoj teoriji i budućnosti kapitalizma. Iznosi dokaze o značajnom porastu omjera bogatstva i proizvodnje. U standardnoj bi se teoriji takvi porasti povezali s padom povrata kapitala i povećanja plaća, no danas se povrat kapitala očito nije smanjio dok plaće jesu. (U SAD-u su, naprimjer, prosječne plaće u proteklih četrdeset godina pale za otprilike 7 posto.) Najočitije je objašnjenje da porast mjerenog bogatstva ne odgovara porastu proizvodnog kapitala, a podaci su očito u skladu s tim tumačenjem. Dobar dio porasta bogatstva nastao je zbog porasta vrijednosti nekretnina. Prije financijske krize 2008. u mnogim je državama pretjerani rast tržišta nekretnina bio očit; "korekcija" se još ni dosad nije ostvarila.

Porast vrijednosti može biti i znak natjecanja bogatih za "pozicijska" dobra – kuću na plaži ili stan na newyorškoj Petoj aveniji. Ponekad porast mjerenog financijskog bogatstva nema veze ni sa čim osim s pomakom od "nemjerenog" prema "mjerenom" bogatstvu, a ti pomaci mogu biti odraz pogoršanja ukupnog gospodarskog učinka. Ako se moć monopola poveća ili tvrtke (poput banaka) razviju bolje metode za iskorištavanje običnih potrošača, to će se odraziti u smislu povećanja dobiti, a kad se kapitalizira, kao povećanje financijskog bogatstva. No, naravno, kad se to dogodi, društvena dobrobit i gospodarska učinkovitost opadaju čak i ako službeno mjereno bogatstvo raste. Jednostavno ne uzimamo u obzir odgovarajući pad vrijednosti ljudskog kapitala – bogatstvo radnika. Štoviše, ako banke uspiju iskoristiti politički utjecaj da socijaliziraju gubitke i zadrže sve više nepošteno stečene dobiti, mjereno se bogatstvo u financijskom sektoru povećava. 

Slaba društvena mobilnost
Isto tako, ako korporacije uvjere vladu da preplate njihove proizvode (kao što je to uspjelo velikim farmaceutskim tvrtkama) ili ako dobiju pristup javnim resursima po cijenama koje su niže od tržišnih (kao što je to uspjelo tvrtkama koje se bave rudarstvom), prijavljeno financijsko bogatstvo raste dok se imovinsko stanje običnih građana ne poboljšava. Ono što zamjećujemo – stagnaciju plaća i porast nejednakosti iako se bogatstvo povećava – nije odraz djelovanja normalne tržišne ekonomije, već onoga što nazivam "lažnim kapitalizmom".

Problem možda nije u tome kako bi tržišta trebala funkcionirati ili kako stvarno funkcioniraju, već u našem političkom sustavu koji nije uspio osigurati konkurentnost tržišta i koji je uspostavio pravila koja održavaju iskrivljeno stanje tržišta u kojemu korporacije i bogati mogu (i što nažalost čine) iskorištavati sve druge. Tržišta, naravno, ne žive u vakuumu. Moraju postojati pravila, a ona se uspostavljaju putem političkih postupaka. Visoke razine gospodarske nejednakosti u državama poput SAD-a, a sve više i u onima koje slijede njegov politički model, dovode do političke nejednakosti. U takvome sustavu i mogućnosti gospodarskog napretka postaju nejednake, čime se naglašavaju niske razine društvene mobilnosti.

Demokracija u 21. stoljeću 
Stoga Pikettyjeva prognoza daljnjeg rasta nejednakosti ne odražava nezaustavljive zakone ekonomije. Jednostavne promjene – uključujući povećanje poreza na kapitalnu dobit i nasljedstvo, povećanje potrošnje za proširenje pristupa obrazovnju, strogu provedbu antitrustovskih zakona, reforma korporativnog upravljanja koje propisuju plaće izvršnih direktora i financijske regulative koje ograničavaju mogućnost banaka da iskorištavaju ostatak društva – smanjile bi nejednakost i značajno povećale jednakost mogućnosti.Ako uspostavimo dobra pravila igre, možda uspijemo povratiti brzi i dijeljeni gospodarski rast kakav su doživjela društva srednje klase sredinom dvadesetog stoljeća. Glavno pitanje s kojime se danas suočavamo nema baš veze s kapitalom u dvadeset prvom stoljeću, već s demokracijom u dvadeset prvom stoljeću. 

© Project Syndicate, 2014.