Poznati Nobelovac i ekonomist Paul Krugman u svojoj kolumni u New York Timesu osvrnuo se na informaciju o rastućem fenomenu u Europi: samoubojstvima zbog ekonomske krize.

“Ljudi si oduzimaju živote u očaju zbog nezaposlenosti i propadanja poslova. To je priča koja slama srca. No, siguran sam da nisam jedini čitatelj, pogotovo među ekonomistima, koji se pita stoji li iza toga možda veća priča”, piše Krugman.

Ta veća priča ne fokusira se prema Krugmanu toliko prema individualcima koliko prema “očitoj odluci europskih vođa da počine ekonomsko samoubojstvo kontinenta u cjelini”.

Krugman piše kako je prije samo nekoliko mjeseci osjećao “neku nadu” za Europu. Vezano za to, podsjeća svoje čitatelje kako je prošle jeseni Europa bila na rubu financijske propasti, no da je Europska središnja banka (ECB) priskočila u pomoć, nudeći europskim bankama kreditne linije sve dok izdaju obveznice europskih vlada kao kolateralne žrtve. “Ovo je direktno pružilo potporu bankama, i indirektno vladama, te zaustavilo paniku”, objašnjava Krugman. Pitanje koje se postavljalo tada bilo je – je li ovaj hrabar i učinkovit potez bio početak šireg zaokreta u promišljanju i hoće li europski lideri iskoristiti ovaj dobiveni predah koji su im osigurale banke, kako bi ponovno razmotrili politike koje su inicijalno i izazvale probleme? “Ali oni to nisu učinili. Umjesto toga, udvostručili su svoje propale politike i ideje. I sve je teže vjerovati da će bilo što promijeniti njihov politički smjer”, piše Krugman.

Svoje mišljenje objašnjava na primjeru Španjolske i njezinog državnog upravljanja. Za Španjolsku kaže da je zagazila u potpunu depresiju, sa stopom nezaposlenosti na 23,6 posto, što je usporedivo sa stopom nezaposlenosti kakvu su imale Sjedinjene Američke Države za vrijeme Velike depresije. Spominje i da je stopa nezaposlenosti mladih osoba u toj zemlji preko 50 posto. “Oni ne mogu nastaviti dalje – a zbog spoznaje da ne mogu dalje, španjolski troškovi posuđivanja sve su veći”, piše Krugman. Dodaje i kako zapravo nije bitno kako se Španjolska dovela u ovu situaciju, ali napominje kako njezina priča nema nikakve sličnosti s “pričama o moralu” koje su toliko popularne među europskim dužnosnicima, posebice u Njemačkoj. Španjolska, kaže Krugman, nije bila fiskalno razuzdana – uoči krize bilježila je nisko zaduženje i proračunski višak. Nažalost, u isto je vrijeme bilježila i ogroman nekretninski mjehur, koji su svojim španjolskim kolegama u velikoj mjeri omogućile ogromne pozajmice pridošle iz njemačkih banaka. Nakon puknuća mjehura španjolska ekonomija našla se na koljenima, “španjolski fiskalni problemi posljedica su njezine depresije, a ne njezin uzrok”, kaže Krugman.

Prinosi na španjolske obveznice skočili na 6,1 posto

Unatoč tome, recept koji Španjolska dobija iz Berlina i Frankfurta je još više fiskalne štednje, piše Krugman dalje. “To je naprosto suludo”, dodaje. Objašnjava kako je Europa imala nekoliko godina iskustva sa strogim mjerama štednje, a rezultati su upravo onakvi kakvima bi ih opisali studenti povijesti – takve mjere tjeraju ekonomije koje su u depresiji još dublje u depresiju, piše Krugman. Napominje kako programi štednje nisu uspjeli kao instrument smanjivanja troškova posuđivanja, jer investitori gledaju na stanje državne ekonomije kada procjenjuju njezinu sposobnost otplaćivanja dugova.

“Što je alternativa?”, pita se Krugman. “Pa, u tridesetima – eri koju moderna Europa počinje replicirati do najmanjeg detalja – esencijalni uvjet za oporavak bio je izlazak iz zlatnog standarda. Ekvivalent tom potezu sada bilo bi napuštanje eura i povratak nacionalnim valutama. Možete reći da je ovo nepojmljivo, i bio bi to doista iznimno razoran događaj, gledano i ekonomski i politički. No, ono što je usitinu nepojmljivo jest nastaviti dosadašnjim putem, namećući još strože mjere štednje zemljama koje već pate od nezaposlenosti svojstvene eri depresije”, poručuje Krugman.

(pd)