Što se Njemačke tiče, drama oko eura završila je. Ta se tema jedva dotaknula prilikom nedavno održanih parlamentarnih izbora. Kancelarka Angela Merkel učinila je što je bilo nužno da osigura opstanak eura, a to joj je uspjelo po najmanjem mogućem trošku za Njemačku – taj joj je uspjeh donio podršku proeuropskih Nijemaca, ali i onih koji joj vjeruju da će zaštititi njemačke interese. S velikim je postotkom, što ne iznenađuje, ponovno pobijedila na izborima.

Međutim, bila je to Pirova pobjeda. Status quo eurozone nije ni podnošljiv ni stabilan. Ekonomisti srednje struje nazvali bi ga inferiornom ravnotežom; ja bih ga nazvao noćnom morom koja nanosi strahovitu bol i patnju koja bi se lako mogla izbjeći da se razbiju zablude i tabui koji je održavaju. Problem je u tome što dužničke zemlje osjete svu bol, a vjerovnici nameću zablude i tabue. Jedan su primjer euroobveznice, koje je Merkelica proglasila tabu temom. Međutim, one su očito rješenje za temeljni uzrok krize eurozone, a taj je da su se ujedinjenjem u eurozonu obveznice zemalja članica izložile riziku od nemogućnosti naplate. U normalnim okolnostima razvijene zemlje tome nisu izložene jer uvijek mogu tiskati novac. 

Najbolji lijek
No prepustivši upravljanje tom mogućnošću nezavisnoj središnjoj banci, članice eurozone dovele su se u položaj zemlje u razvoju koja pozajmljuje u stranoj valuti. Ni odgovorna tijela ni tržišta nisu to prepoznala prije krize, što govori o pogrešivosti i jednih i drugih. Kad je euro uveden, vlasti su zapravo obveznice zemalja članica proglasile nerizičnima. Komercijalne su ih banke mogle držati bez odvajanja kapitalnih rezervi, a Europska središnja banka pod istim ih je uvjetima prihvaćala u svojem diskontnom prozoru. To je za komercijalne banke dovelo do nekog izopačenog poticaja za kupnju duga slabijih zemalja kako bi zaradile ono što se pokazalo kao tek nekoliko temeljnih bodova jer su se kamatni diferencijali spustili gotovo do nule.

No konvergencija kamatne stope uzrokuje gospodarsku divergenciju. Slabije su zemlje uživale u procvatu tržišta nekretnina, ulaganja i potrošnje, a Njemačka je pod financijskim teretom ponovnog ujedinjenja morala prigrliti mjere štednje i provesti strukturne reforme. To je bio uzrok krize eurozone, no tada se to nije znalo – čak se ni danas ne razumije u potpunosti. Pretvaranje svih nenaplaćenih državnih obveznica – osim grčkih – u euroobveznice bilo bi ponajbolji lijek. Ne bi zahtijevao transferna plaćanja jer bi svaka zemlja bila odgovorna za sanaciju vlastitog duga. Usto, na tržištu bi dužničkim zemljama nametnuo strože uvjete nego što trenutno imaju jer bi euroobveznice mogle izdati samo radi refinanciranja dospjelih obveznica; svako bi se dodatno zaduživanje obavljalo na njihovo ime, a tržišta bi za prevelike dužnike nametnula kazne. No euroobveznice bi značajno smanjile troškove kreditiranja teško zaduženih zemalja te uvelike pomogle u izjednačavanju terena unutar eurozone.

Kreditni rejting Njemačke ne bi bio ugrožen jer bi euroobveznice dobro stajale u odnosu prema drugim obveznicama koje izdaju veći gospodarski igrači. Euroobveznice ne bi izliječile nejednakosti u konkurentnosti; zemlje eurozone i dalje bi trebale provesti vlastite strukturne reforme. Međutim, popravile bi glavni nedostatak europskog nacrta. Sve su druge mogućnosti manje vrijedne: ili je riječ o tome da uključuju transferna plaćanja ili i dalje potiču neravnotežu ili i jedno i drugo. No uz to sve, zbog Merkeličine nevoljkosti o euroobveznicama se niti ne razmišlja. I Grčka je žrtva zabluda i tabua vjerovnika. Svi znaju da nikad neće moći otplatiti dug, koji uglavnom drži službeni sektor: Europska središnja banka, članice eurozone ili Međunarodni monetarni fond. Nakon mnogo boli i patnje Grčka je blizu objavi prvog proračunskog suficita. Ako bi se službeni sektor mogao odreći otplate dokle god Grčka ispunjava uvjete koje je postavila Trojka, privatni bi se kapital vratio, a gospodarstvo bi se moglo brzo oporaviti. Iz osobnog iskustva znam da bi ulagači pohrlili u Grčku kad bi se maknuo teret duga, no službeni sektor ne može otpisati svoj dug jer bi se time prekršio niz tabua, osobito za Europsku središnju banku. 

Godine stagnacije
Krize eurozone samo Njemačka može okončati jer je, kao zemlja s najvišim kreditnim rejtingom te daleko najvećim i najjačim gospodarstvom, glavna. S obzirom na to da je svjesna svoje novije povijesti, Njemačka ne želi preuzeti ulogu hegemonijskog vladara; trenutna situacija nije rezultat neke njemačke opačine. No Njemačka ne može pobjeći od odgovornosti i obveza koje prate tu ulogu. Mora se naučiti ponašati kao dobroćudan hegemon. Ako ne iskoriste ovaj trenutak, smatram da bi s vremenom moglo doći do raspada i kraja Europske unije. Naravno, mnoge su zemlje proživjele noćne more i preživjele. No Europska unija nije zemlja, već nepotpun savez država koji neće moći preživjeti deset i više godina stagnacije. To nije u interesu Njemačke, a Europljanima bi bilo gore nego kad su se upustili u projekt Unije. 

© Project Syndicate, 2013.