U Hrvatskoj ironije nikad dosta. U isto vrijeme kada se radnici u brodogradnji bore za preživljavanje škverova i očuvanje svojih radnih mjesta, Vilim Ribić, dopredsjednik Matice hrvatskih sindikata, proziva Vladu za nesavjesno davanje potpora i subvencija.

Jedan od čelnika sindikata zaposlenika u javnoj upravi, koji je svojim članovima izborio visoku povišicu od 6 posto u idućoj godini, bez razmišljanja progovara o državnim subvencijama i potporama u trenutku kada je upitan opstanak gospodarskog sektora koji ovisi upravo o tim istim potporama. Gospodarskog sektora koji, navodno, hrani 12.000 ljudi. Radnika koji povišicu, božićnicu, trinaestu plaća ili išta slično nisu vidjeli od početka devedesetih. Čelnik sindikata čiji zaposlenici žive isključivo od plaćanja poreza savjesnih građana i tvrtki prigovorio je o potporama gospodarskim granama koje nešto i privređuju. Tako su se javili oni koji ne proizvode, ne privređuju, a čija je svaka plaća neka vrsta državne potpore. Naravno da Ribić nije mislio na potpore brodogradnji, niti ih spominjao, već je mislio na one u poljoprivredi, ali da je u potpunosti promašio trenutak ne mogu poreći ni oni najhrabriji. Uostalom, prozivanje HSS-a, koalicijskog partnera u onoj istoj Vladi koja je između ostalog ušla u deficit kako bi podigla plaće upravo članovima njegova sindikata također se čini pomalo neumjesnim. Možda HSS i zaslužuje prozivku, ali ona je mogla biti bolje i odmjerenije sročena. Prozvao je Ribić i ‘Ekonomsko vijeće’ za prijedloge subvencija koje bi pomogle pomoći pojedinim gospodarskim sektorima da očuvaju radna mjesta i prežive krizu. Da je ovo izjavio bilo koji od vlasnika tvrtki u Hrvatskoj, ili ne daj bože političar, prozivke bi trajale i iduće godine. Međutim, izjavio je to čelnik sindikata pa se sve oprašta i zaboravlja jer ipak se oni bore za radnike i radna mjesta. Iako, u ovom slučaju radna mjesta nikada nisu bila upitna, upitna je bila jedino visina plaće. Radna mjesta su u ovom slučaju upitna u brodogradnji. I nekako je bilo očekivati da će sindikati nastupiti jedinstveno, vršiti pritisak da se spase škverovi. Ne da će Ribić organizirati neki svoj nastup u kojem na nespretan i nesmislen način pokušava reći kako nisu oni i njihove plaće krivi za deficit i kako Vlada još ima prostora za uštedu. Kao da već ne štedi, a u tu štednju ulazi i brodogradnja. Tako jedinstvo naših sindikata i ove godine ostaje samo želja za bolju iduću godinu. Možda se i ispuni, uostalom, ova država puna je ironije, ako se samo malo bolje pogleda.