Demokracija je u krizi. Lažne vijesti i lažni navodi o lažnim vijestima trenutno preplavljuju civilni diskurs, a političke stranke pokazale su sve veću sklonost pribjegavanju ksenofobiji i ostalim malignim strategijama na putu do izborne pobjede. Istovremeno, revizionističke sile kao što je Rusija Vladimira Putina intenziviraju napore za interferencije u izbore diljem Zapada.

Pa ipak, kriza demokracije nije potpuna novost. Tijekom mojih studentskih dana u Delhiju u ranim 1970-ima, obično se pretpostavljalo da su Sjedinjene Američke Države "sudjelovale" u izborima u Indiji. Tada kao i sada, glasine koje su kružile putem neformalnih komunikacijskih kanala otežavale su običnim građanima određivanje razlika između činjenica i fikcije. Šala, koja nije uvijek bila šala, glasila je da ako sumnjate da bi netko mogao biti agent CIA-e, trebate odmah nazvati lokalni ured obavještajne službe u Indiji, ali ne biste trebali biti iznenađeni ako se ista osoba javi na telefon. Stoga, događaji kojima svjedočimo u ovom trenutku podignuti su na drugačiju razinu. Velika Britanija će uskoro napustiti Europsku uniju, sa ili bez formalnog sporazuma o izlasku.  SAD vode trgovinski rat u eskalaciji koji bi mogao biti popraćen iscrpljujućim valutnim ratom. Kako se sve to može događati u demokracijama i što se može učiniti po tom pitanju?

Pad na niske razine
Vezano uz prvo pitanje, jedna pretpostavka je da nove digitalne tehnologije mijenjaju strukturne poticaje za korporacije, političke stranke i ostale najvažnije institucije. Razmislite o slučaju korporacija. Obilje vlasničkih podataka o potrošačkim sklonostima i ponašanju rezultiraju tako ogromnim povratima da nekolicina divova monopolizira tržišta. Drugim riječima, tržišta se sve više usmjeravaju prema igri u kojoj pobjednik uzima sve: brojne korporacije mogu se nadmetati, ali pobjedniku pripada plijen.

Izborna demokracija kreće se u istom smjeru. Dobrobiti pobjede na izborima postale su tako velike da političke stranke padaju na neviđeno niske razine kako bi izvojevale pobjedu. Kao i u slučaju korporacija, one to mogu činiti uz pomoć podataka o preferencijama i ponašanju birača te uz pomoć novih strategija usmjerenih na glavne izborne jedinice. To predstavlja dilemu za dobronamjerne demokratske stranke i političare. Ako je "loša" stranka spremna podsticati mržnju i rasizam u cilju povećanja vlastitih šansi za pobjedu, što bi "dobra" stranka trebala učiniti?

Ako se drži vlastitih principa, mogla bi naposljetku ustupiti pobjedu "lošoj" stranci, koja će napraviti još više štete kad preuzme dužnost. "Dobra" stranka mogla bi stoga pokušati spriječiti takav ishod zakoraknuvši silaznom putanjom niz moralne ljestve te ubrzavši time utrku prema dnu. To je problem sa svakom igrom u kojoj pobjednik uzima sve. Kad drugo mjesto ne nosi nikakve dobrobiti, troškovi pokazivanja unilateralne suzdržanosti mogu narasti do neprihvatljivih visina.

Prednost nemoralne tvrtke
Međutim, taj problem nije u tolikoj mjeri beznadan kako se čini. U svjetlu današnje krize demokracije, bilo bi nam pametno ponovno razmotriti utjecajni esej Václava Havela iz 1978. godine pod nazivom Moć nemoćnih. Prvobitno je izdan kao samizdat koji je bio prokrijumčaren izvan Čehoslovačke, taj esej iznosi jednostavan, ali uvjerljiv argument. Diktature i ostali naizgled svemoćni oblici autoritarizma mogu izgledati poput velikih struktura odozgo prema dolje, ali kod konačne analize, oni su samo rezultat uvjerenja i izbora običnih pojedinaca.  Havel nije imao na raspolaganju alate moderne ekonomske teorije za formalno prikazivanje vlastitog argumenta. U mojoj novoj knjizi pod nazivom Republika uvjerenja, predstavljam ideju da se suštini njegovog argumenta može dati formalna struktura uporabom elementarne teorije igara.

To, pak, pokazuje da obični pojedinci imaju moralne opcije koje možda nisu raspoložive velikim institucionalnim igračima. "Moć nemoćnih" treba odigrati ključnu ulogu u spašavanju demokracije. Za razliku od korporacija i političkih stranaka, obični građani nisu sputani igrom u kojoj pobjednik uzima sve, jer oni mogu napraviti mala moralna opredjeljenja bez snošenja neprihvatljivih troškova. Razmotrite slučaj proizvodnje cipela u zemlji u razvoju. Ako u sektoru postoje samo dvije tvrtke, ona koja odbije kršiti minimalne radne standarde riskira gubitak cijelog tržišta zbog nemoralnog konkurenta, koji može naposljetku jeftinije prodavati cipele.

No, ako potrošači pokažu da će platiti malo više za cipele koje su napravljene bez kršenja radnih standarda, oni su u mogućnosti smanjiti prednost nemoralne tvrtke. Ista se ta dinamika može primijeniti na glasanje. Ogromna količina klasične glasačke teorije, koju su pokrenuli matematički statističar i ekonomski teoretičar Harold Hotelling i ekonomist i politički teoretičar Anthony Downs, pretpostavlja da ljudi glasaju u svom vlastitom interesu. Ipak, ako građani odluče da će glasati u vlastitom interesu unutar ograničenja moralnog kodeksa, nemoralne prakse u kampanjama odjednom će nametnuti troškove, umjesto donošenja prednosti. 

Bolje građansko obrazovanje
Slično je stajalište izrazio Sebastian Haffner u svom nedovršenom memoaru pod nazivom Prkošenje Hitleru. Kao što je rekao Cass Sunstein, u svom komentaru Haffnera, "krajnja zaštita od aspirirajućih autoritativaca i vukova svih vrsta nalazi se u savjesti pojedinca". Da bi obični građani razvili i držali se takvog moralnog kodeksa, potrebno nam je barem bolje građansko obrazovanje, kako bi ljudi dokučili latentnu moć koju posjeduju te kako bi korisnici digitalnih platformi naučili provjeravati izvore vijesti na koje nailaze.

Vjerujem da postoje korporacije i političke skupine koje se zaista žele držati minimalnih moralnih standarda, ali ne mogu to činiti, iz straha da će izgubiti sve. Oni bi trebali skupiti novac kako bi doveli do promjene koja je potrebna našim demokracijama. Birači trebaju naučiti da njihove izborne i potrošačke odluke mogu iz temelja promijeniti prirodu igre koju igraju korporacije i političari. Budućnost demokracije je u rukama građana.

© Project Syndicate, 2018.