Vladini programi namijenjeni za pružanje podrške umirovljenicima suočeni su s problemima u svim zemljama, uslijed produljenog očekivanog životnog vijeka i povećanja omjera umirovljenika u odnosu na porezne obveznike. Taj će se problem pogoršati u nadolazećim godinama dok nepovoljan demografski trend povećava fiskalno opterećenje financiranja mirovinskog sustava i zdravstvene zaštite.

Taj se problem na jedinstveni način razlikuje u Sjedinjenim Američkim Državama jer će američki sustav financiranja socijalnog osiguranja putem “uzajamnog fonda” dovesti do krize kad se sredstva fonda iscrpe. Iako će se tada opcije razlikovati od izbora s kojim su suočene ostale vlade, politike neophodne za izbjegavanje krize u SAD-u relevantne su za ostale države koje su suočene sa starenjem stanovništva.

Evo kako funkcionira sustav u SAD-u: po zakonu, porez na platnu listu namijenjen je isključivo za financiranje umirovljenika. Poslodavci i zaposlenici plaćaju 6,2% gotovinskih prihoda do pojedinačnog maksimuma od 128.000 dolara, što je iznos koji se povećava na godišnjoj razini s prosječnim plaćama. Ta porezna sredstva deponiraju se u Uzajamni fond socijalnog osiguranja (Social Security Trust Fund) i ulažu u državne obveznice.

Mirovine brže od poreza

Pojedinci imaju pravo na mirovinu u dobi od 67 godina na temelju njihovih uplata poreza na platnu listu, uz opciju dobivanja aktuarski smanjene mirovine već u dobi od 62 godine ili čekati do dobi od 72 godine uz aktuarsko povećanje. Mirovine na godišnjoj razini rastu s prosječnim životnim prihodima pojedinca, prema rasporedu koji uzrokuje pad omjera mirovine prema prethodno stečenim prihodima usporedno s rastom tih prihoda. Uslijed starenja stanovništva, ukupna se razina mirovine povećava većom brzinom od ubiranja poreza. 2010. godine, ukupni prihod od poreza za socijalno osiguranje iznosio je 545 milijardi dolara, dok su uplate za mirovinski sustav ukupno iznosile 577 milijardi dolara. Budući da su kamate na prethodno akumulirane obveznice iznosile 108 milijardi dolara, ukupna veličina uzajamnog fonda povećala se za 76 milijardi dolara.

Veći porez na dohodak?

Šest godina kasnije, 2016. godine, porezni prihod dosegao je 679 milijardi dolara, a mirovinska štednja porasla je na 769 milijardi dolara. Gotovinski deficit koji je iz toga proizašao dosegao je 90 milijardi dolara, što je bilo gotovo upravo identično kamati te godine, nakon čega je veličina fonda ostala relativno nepromijenjena. Od 2016. godine, uplate za mirovinsku štednju premašile su kombinaciju poreznih sredstava i kamate, uzrokujući pad salda uzajamnog fonda. Ako usmjerimo pogled prema budućnosti, aktuari Uprave socijalnog osiguranja procjenjuju da će se pad uzajamnih fondova na godišnjoj razini nastaviti, sve dok saldo ne bude jednak nuli 2034. godine. Tada uzajamni fond neće više imati nikakvih kamatnih prihoda. Budući da se mirovina može isplaćivati samo iz uzajamnog fonda, mirovine će se morati smanjiti na razinu poreza u toj godini. Ako Kongres ne izmijeni zakon, aktuari predviđaju da će se mirovine neodložno morati smanjiti 2034. godine za 21%. U protivnom, kako bi se izbjeglo smanjenje od 21%, porez bi se trebao povisiti za 26,5%, s kombiniranih 12,4% na gotovo 16%.

Dok je teško predvidjeti kako će postupiti budući Kongres, meni je teško vjerovati da bi većina glasala u korist smanjenja mirovina za 21% ili za 26% povećanje razine poreza na platnu listu koji plaćaju svi poslodavci i zaposlenici.

Najvjerojatnija alternativa bila bi koristiti prihod od poreza na neto dohodak za održavanje razine mirovina. To bi iziskivalo povećanje poreznih stopa na osobni dohodak od oko 10%. Ta bi strategija premjestila opterećenje programa socijalnog osiguranja na domaćinstva s višim prihodima koja plaćaju opsežne poreze na osobni dohodak. To bi moglo objasniti zašto političari lijevog centra ne pokušavaju izbjeći buduću krizu socijalnog osiguranja.

Kriza 2034. godine mogla bi se spriječiti kroz povećanje dobi za umirovljenje socijalnog osiguranja, što su Sjedinjene Američke Države učinile 1983. U to doba, kad je financiranje socijalnog osiguranja bilo u problemima, Kongres se složio na dvostranačkoj osnovi oko postepenog podizanja standardne propisane dobi za umirovljenje sa 65 na 67. Od tada, očekivani životni vijek za nekoga te dobi povećao se za tri godine.

Kongres bi sada mogao glasati u korist postupnog povećanja standardne dobi za umirovljenje po socijalnom osiguranju za dodatne tri godine, sa 67 na 70. Budući da očekivani životni vijek u dobi od 67 godina iznosi oko 17 godina, povećanje od tri godine propisane dobi za punu mirovinu iznosilo bi 17% smanjenja doživotne mirovine, gotovo dovoljno da kompenzira manjak koji rezultira iz smanjenja prihoda. Bilo bi još bolje svake godine podesiti dob za umirovljenje na godišnjoj razini radi aktuarskog povećanja očekivanog životnog vijeka.

Treba ulagati i u dionice

Alternativna strategija za rješavanje problema rastućih troškova mirovina bilo bi odmak od čistog sustava međugeneracijske solidarnosti (pay-as-you-go – PAYG) dodavanjem komponente na temelju ulaganja. Umjesto ulaganja prihoda od 12,4% poreza na platnu listu u državne obveznice, značajan udio mogao bi biti uložen u portfelj dionica, kao što to čine korporativni mirovinski sustavi. Uzajamni fond bi tada rastao većom brzinom i kriza bi se izbjegla. Iako sustav uzajamnog fonda u SAD-u nosi rizik od izbijanja krize kad se sredstva fonda iscrpe, mjere za izbjegavanje takvog ishoda pomogle bi ostalim zemljama koje trenutno imaju sustav međugeneracijske solidarnosti (PAYG) – kroz povećanje dobi za ostvarenje prava na punu mirovinu ili kombiniranje postojećeg sustava s financiranjem vlasničkim kapitalom.

Što prije dođe do tih izmjena, to će održivija biti fiskalna situacija, a buduće mirovine sigurnije. v

© Project Syndicate, 2018.