Hrvatska je, kažu, parlamentarna demokracija u kojoj narod bira zastupnike na osnovu programa stranaka i ideja koje one žele provesti. Zastupnička većina povjerava Vladi provedbu programa i nadzire ju. U praksi to uglavnom nije tako: programi su hrvatskih stranaka često toliko uopćeni da se od njih lako odstupa, a Sabor je daleko više gumeni štempilj na Vladine odluke nego njen kritični nadzornik.

Dvije velike stranke uhodale su sustav koalicija s malim strankama koje im omogućuju da usišu glasove raznih marginalnih kategorija, a da takvim saveznicima nakon pobjede kao protuvrijednost dodijele određeni broj dužnosnika i starateljstvo nad nekom državnom agencijom ili, još bolje, javnim poduzećem. Tako ispada da smo jednopartijsku diktaturu zamijenili višestranačkom. Između dva tako izjednačena bloka već su se godinama pojavljivale i nestajale skupine nezadovoljnika sve dok posljednji izbori nisu iznjedrili kvalitetno novu situaciju u kojoj se učinilo da je Hrvatska na pragu novog doba: Srednja reformska grupacija dobila je mogućnost da- koliko god heterogena – kao jezičac na političkoj vagi promiče novu političku logiku.

Pri formiranju parlamentarne većine inzistiralo se kao nikada do sada na detaljnim usporedbama i usklađivanju programa i oko toga su se postizali sporazumi, ponekad možda i previše brzopleto i bezbolno. Puno se težim ispostavilo rješavanje novostare nedoumice: Kako izabrati ljudi koji će programe provoditi ali, naročito u ovom presudnom trenutku, biti i na udaru kritika kad krenu potrebne, ali nepopularne mjere?

Javni ultimatumi
Za čelno mjesto sustava odgovor je pronađen u liku jednog poslovnog čovjeka, menadžera, bez političkog iskustva, ali potkovanog u tehnologiji upravljanja dogovorenim strukturnim promjenama i u održavanju financijske discipline. To je sretan izbor jer su zemlji potrebna upravo takva iskustva.  No u rješenje je ugrađen i velik problem – predsjednik Vlade kao središnja osoba parlamentarne demokracije mora u svakom momentu imati slobodu akcije u provedbi dogovorenog programa što podrazumijeva izričitu punomoć parlamentarne većine.  On te slobode nema.

Već je u prvoj pregovaračkoj fazi poslije izbora bilo očito da na svim trima stranama političkog sustava (dakle i na onoj sada oporbenoj) mnogi doživljavaju programe samo kao formalne zakrpe političke trgovine položajima i utjecajima koja nas već dva desetljeća guši i gura unazad. Tako ispada da premijer u svakoj strateškoj odluci ovisi o svojoj dvojici potpredsjednika, a oni opet o svojim prilično razrovanim strukturama. Slabost te pozicije najjasnije se pokazala kad je premijer suočen s naprasnim javnim ultimatumom predsjednice države oko razrješenja šefa SOA-e, što čak i nije neka strateška odluka, ali jest iznimno osjetljiva pa se u svakoj ozbiljnoj zemlji donosi u najstrožoj tajnosti. 

Detaljno preciziran cilj  
Tu je došla do izražaja i potpuna nefunkcionalnost i ranjivost sustava supotpisa predsjednika i premijera kojim se u Hrvatskoj svojedobno pokušao omekšati prijelaz iz polupredsjedničkog sustava u parlamentarnu demokraciju. To je javnosti tek sada potpuno razvidno iako sustav već petnaestak godina uvelike otežava normalno funkcioniranje hrvatske diplomacije i dovodi npr. do stalnih zamrzavanja veleposlaničkih imenovanja. Hrvatskoj politici, zagrezloj u malovaroškim kadroviranjima, kao da je svejedno što sustav ponekad spriječi zemlju i po godinu dana da imenuje svoga ambasadora čak i pri po nekoj od najvažnijih velesila svijeta!

Napuštanje programske baze i povratak u sferu dogovora interesnih skupina očituje se na žalost i u načinu izbora ministara i drugih dužnosnika. Pri tome je posebno zabrinjavajuće naglašavanje stručnosti kao neke zasebne kategorije oslobođene vrijednosnih zasada i političkih obveza.  Stručnost i inicijativnost su naravno iznimno važni u provedbi politički legitimiranih programskih koncepcija, a bez te pozadine lako postaju izlika za razvodnjavanje narodne volje. Bilo bi tragično da se građani opet počnu gurati u situaciju birokratske svevlasti i dogovorne ekonomije u kojoj im sudbinu stvarno kroje samozvane elite koje su svoju moć nerijetko stekle i održavaju muzeći javne krave.

Kako sam ponešto bio uključen u programske pripreme obnove hrvatskog sela koje su stjecajem okolnosti doživjele nesumnjivu političku verifikaciju – a makroekonomski su nam možda najhitnija zadaća! – nadam se da će vodeći ljudi Ministarstva poljoprivrede shvatiti ono što njihovi predšasnici nisu: da put u strateški ključnu prehrambenu samodostatnost vodi preko obnove hrvatskog sela u znaku konsolidiranih obiteljskih gospodarstava i njihovih zalaganja. Taj je cilj vrlo detaljno preciziran, s jasnim naznakama vremenskih prioriteta, kao možda nijedan od drugih sektorskih programa. Provedimo ga.