Vrlo često se u raspravama o klimatskim promjenama čini pogreška u razlikovanju dugoročnih učinaka globalnog zatopljenja te bolje pripreme za ekstremne vremenske nepogode današnjice.

U najnovijim izvješćima s Međudržavnog panela Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (IPCC) pokušalo se tu umjetnu razdijelnicu ukloniti. Istodobno dok pokušavamo smanjiti emisije stakleničkih plinova, moramo i raditi prema ostvarenju cilja učinkovitijeg upravljanja rizikom u slučaju katastrofe. Prilagodba klimatskim promjenama obično se povezuje s "hardverom" velikih razvojnih projekata. Cilj joj je utvrditi otpor prema dugoročnom učinku globalnog zatopljenja, odnosno porastu razine mora, oštrijim zimama, sve gorim sušama, jačim padalinama i olujama te još puno toga.

Snažnije poplave, potresi
No često se zanemaruje "softver" učinkovitijeg upravljanja rizikom u slučaju katastrofe, a tu se  podrazumijeva stupanj pripravnosti naših zajednica, uključujući sustave ranog upozorenja, obrazovanje te učinkovitu komunikaciju s najranijivijim dijelovima populacije. U tom pogledu klimatskih promjena u posljednjih nekoliko godina ostvareni su izvanredni uspjesi, napose u zapaženom padu smrtnih slučajeva vezanih uz vremenske neprilike.IPCC izvješća podsjetnik su vladama i svekolikoj javnosti da se prilagodba klimatskim promjenama odnosi na puno više od pukog planiranja u slučaju izmjena prosječne temperature, razine mora ili padalina.Ona zahtijeva da smanjimo ili upravljamo rizicima povezanima s promjenama klimatske aktivnosti. Veći dio opasnosti počiva ne samo u učestalim, oštrim i nepredvidivim vremenskim neprilikama, već i u potencijalno smrtonosnim načinima na koji te neprilike međudjeluju s ostalim rizicima uzrokovanim od strane čovjeka. Mi ljudi uvijek smo bili plijen sile prirode, naročito stanovnici izloženih obala mora, rijeka ili padina. No uslijed klimatskih promjena poplave, oluje, potresi, toplinski valovi, naleti hladnoće, suše i odroni kakve čovječanstvo očekuje postali su puno snažniji. U najnovijim objavama IPCC-a naglašava se ova prekretnica od ključne važnosti te se poziva one koji su zaduženi za upravljanje reakcijom na katastrofu da propitaju svoje akcijske planove. 

Smrtonosne oluje
Primjerice, prema podacima o velikim katastrofama iz 2013. daje se naslutiti kako su po prvi put u dugom nizu godina ljudi više stradali uslijed oluja negoli poplava. Premda je prerano za izvlačenje nedvojbenih zaključaka, to znači da bi dugoročno oluje mogle znatnije doprinositi globalnoj cijeni katastrofa, koja već premašuje sto milijardi američkih dolara godišnje na svjetskoj razini. Međutim, za predviđanje budućih obrazaca ne možemo se osloniti isključivo na klimatska zbivanja iz prošlosti. Na primjer, od 2008. je zbog nepogoda koje su rijetki predvidjeli iz svojih domova diljem svijeta izmješteno čak 150 milijuna ljudi. Ono što je neminovno su još gore katastrofe jer klimatske promjene rade u interakciji s ostalim društvenim boljkama kao što su siromaštvo, propadanje okoliša, rast broja stanovnika, urbanizacija i loše korištenje zemljišta.Realnost s kojom smo suočeni najbolje je prikazana u dvjema velikim olujama iz prošle godine. Tako je u listopadu 2013. ciklon Phailin pogodio indijsku obalu Odisha. U sličnoj katastrofi iz 1999. godine izgubljeno je 10.000 života. Srećom, ovoga puta vlast i lokalne zajednice bile su dobro pripremljene: iako je 12 milijuna stanovnika osjetilo posljedice Phailina, zahvaljujući evakuaciji milijuna ljudi broj poginulih nije se popeo iznad dvoznamenkastog.

Novi pristup UN-a 
Usporedimo to s tajfunom Haiyan na Filipinima, najsnažnijom olujom na tom području u povijesti. Zatopljenje Tihog oceana doprinijelo je nastajanju neviđenih plimnih valova visokih čak sedam metara. No uslijed nesigurnosti i izostanka reakcije na potencijalni učinak Haiyana život je izgubilo gotovo šest tisuća osoba. Pouka koji izvlačimo iz ove tragedije jest da su nas klimatske promjene primorale da iz temelja izmijenimo način na koji analiziramo upravljanje rizikom u slučaju katastrofe. Zapravo se klimatske promjene uglavnom i tiču upravljanja rizikom. Iako bi idealan odgovor u dugoročnom smislu bio da svijet do kraja stoljeća zaustavi sve emisije stakleničkih plinova, moramo se suočiti s neposrednim izazovom, a to je zaštita najranjivijih populacija na planetu. Uz otvorenu raspravu i malčice domišljatosti, te prijetnje sigurno neće ostati neriješene.Srećom, zbog IPCC izvješća nastala je rasprava o tome kako unaprijediti UN-ov Hyogo Okvir za djelovanje iz 2005., koji je dogovoren nakon tsunamija u Indijskom oceanu 2004. godine.

Nadamo se da će neprekinuti rad na tom polju donijeti novi pristup za upravljanje rizikom u slučaju katastrofe i to prije Svjetske konferencije UN-a o smanjenju rizika vezanih uz vremenske nepogode koji će se sljedećeg ožujka održati u japanskom gradu Sendai.Konferencija u Sendaiju mora postati središnje mjesto za buduću politiku i mjere za međunarodnu zajednicu te mora biti usklađena s razvojim planom za razdoblje poslije 2015., koji će sadržavati nove ciljeve za održivi razvoj te globalni sporazum o smanjenju emisija stakleničkih plinova. Jasno je da svijet nije spreman za neugodna iznenađenja koja će mu donijeti klimatske promijene. No, kako sedamdesetak zemalja u razvoju i dalje nema dovoljno sredstava da građanima osigura pristup osnovnim informacijama, primjerice kako klimatske promjene utječu na poljoprivredu ili lokalne vremenske obrasce, ima još puno toga što možemo poduzeti u pogledu smanjenja rizika.

Prosperitet na kocki
Naime, od globalne je važnosti da sva društva, kako bogata, tako i siromašna, shvate kako upravljanje rizikom u slučaju katastrofe djeluje u nizu potencijalnih prijetnji. Na kocki nije samo naš prosperitet u budućnosti. Svijet bi mogao izgubiti sve one mukom zarađene bodove koje je u posljednjih nekoliko desetljeća osvojio u borbi protiv siromaštva.

Koautorica Margareta Wahlström je predstojnica Ureda UN-a za smanjenje rizika u slučaju katastrofe

© Project Syndicate, 2014.