Od kad je Donald Trump postao predsjednik SAD-a njegovo ponašanje zapanjujuće je nepredvidljivo, no njegova je politika konzistentnija od predviđanja brojnih promatrača. Sukladno tome, razvila se nova domaća radinost za smišljanje racionalnih teorija o Trumpovom naizgled iracionalnom ponašanju. Najnoviji izazov je pronalaženje smisla u njegovom stajalištu prema Europi.

Na skupu održanom 28. lipnja rekao je: "Mi volimo zemlje članice Europske unije. Međutim, Europska unija osnovana je, naravno, u cilju iskorištavanja SAD-a. I znate li što, mi ne možemo dopustiti da se to dogodi." Tijekom njegovog nedavnog putovanja na kontinent, nazvao je EU "neprijateljem" i rekao da je moguće da je ona "jednako loša kao Kina". Vezano uz Brexit, izjavio je da je britanska premijerka Theresa May trebala "tužiti" Europsku uniju. Tada je 25. srpnja došlo do primirja: Trump i Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, dogovorili su se da će zajedno raditi na programu reforme slobodne trgovine i Svjetske trgovinske organizacije.

Potkopavanje Europe 
Stoga, čini se da smo ponovno prijatelji – ili se možda samo odmaramo prije nastavka prepirke. No, ostaje ozbiljnije pitanje: zašto Trump opetovano napada američkog najstarijeg i najpouzdanijeg saveznika? Zašto se čini da on tako duboko prezire EU? Zašto bi SAD pokušale potkopati Europu, umjesto uspostavljanja uže suradnje u cilju zaštite vlastitih gospodarskih i geopolitičkih interesa? Trumpov pristup osobito je dojmljiv obzirom da je ubrzani uspon Kine kao strateškog protivnika najvažnije pitanje nacionalne sigurnosti za SAD.

Za razliku od prethodnih nada, Kina ne konvergira sa Zapadom niti s političkog niti s gospodarskog aspekta, jer uloga države i vodeće stranke u koordiniranju aktivnosti ostaje daleko veća. S geopolitičkog aspekta, Kina aktivno gradi klijentele, na najvidljiviji način kroz svoju inicijativu Jedan pojas, jedan put i ona namjerava "potaknuti novi tip međunarodnih odnosa", odstupajući od modela koji je promicao SAD u dvadesetom stoljeću. S vojnog aspekta, započela je sa značajnom nadogradnjom.

Očito je da je Kina, a ne Europa, najveći izazov za prevlast SAD-a u svijetu. Strategija bivšeg predsjednika Baracka Obame s Kinom kombinirala je dijalog s pritiskom. On je počeo s izgradnjom dvaju mega ekonomskih saveza koji su isključivali Kinu i Rusiju: Transpacifičkog partnerstva s 11 ostalih zemalja Pacifičkog prstena te Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva s Europskom unijom. No, Trump je povukao SAD iz Transpacifičkog partnerstva i poništio Transatlantsko trgovinsko investicijsko partnerstvo i prije samog njegovog sklapanja. Tada je započeo trgovinski razdor s EU. Također je napao i Europsku uniju i njene države članice, osobito Njemačku.

Traži promjenu režima
Postoje tri moguća objašnjenja. Jedno je Trumpova neobična opsesija bilateralnim trgovinskim bilancama. Prema tom stajalištu, Trump smatra Njemačku, ostatak Europe i Kinu konkurentima koji predstavljaju jednaku prijetnju. Nitko drugi ne misli da to ima gospodarskog smisla. Jedini rezultat koji on može očekivati od te strategije je šteta i slabljenje dugoročnog Atlantskog partnerstva. Drugo objašnjenje je da Trump želi spriječiti pozicioniranje Europske unije kao trećeg igrača u trilateralnoj igri. Ako SAD namjerava pretvoriti odnos s Kinom u bilateralnu borbu za prevlast, tada imaju dobre razloge za smatranje Europske unije preprekom. Budući da je i sama regulirana zakonom, EU će vjerojatno biti protiv isključivo transakcijskog pristupa međunarodnim odnosima.

Također, ujedinjena Europa koja upravlja pristupom najvećem svjetskom tržištu nije trivijalni igrač. No, nakon što EU bude oslabljena, ako ne i raspadnuta, slabe i podijeljene europske zemlje ne bi imale drugog izbora osim pružanja javne podrške SAD-u. Naposljetku, tumačenje Trumpovog ponašanja s političkog aspekta je da on traži promjenu režima u Europi. Zapravo, on ne krije vlastito uvjerenje da Europa "gubi svoju kulturu" jer je dozvolila da joj imigracija "izmijeni sastav".

Nadalje Stephen Bannon, njegov bivši glavni strateg, najavio je da će provesti pola svog mandata u Europi kako bi pomogao u izgradnji saveza nacionalističkih stranaka i dobio većinu na izborima za Europski parlament sljedećeg svibnja. Niti jedan predsjednik SAD-a nikad nije predstavljao EU kao urotu čiji je cilj oslabiti SAD. Međutim, predsjednik SAD-a otišao je predaleko i Europa ne može odbaciti sumornije scenarije. Ovo je trenutak od presudne važnosti za Europsku uniju.

Ona je pokrenuta pod kišobranom sigurnosti SAD-a i s američkim blagoslovom i gradi se kao geopolitički eksperiment koji se provodi pod zaštitom SAD-a i u kontekstu međunarodnog sustava kojeg predvodi SAD. Nedavna kriza ukazuje da tome više nije tako. Europa u ovom trenutku mora definirati svoje strateško stajalište prema udaljenijim i možda neprijateljski raspoloženim SAD-om te prema silama u usponu koje nemaju razloga za ljubaznost prema njoj. Ona se mora zauzeti za vlastite vrijednosti i neodložno donijeti odluku o tome što namjerava napraviti po pitanju vlastite sigurnosti i obrane, politike susjedskih odnosa i zaštite granica. 

Kako vratiti osjećaj svrhe?
S gospodarskog aspekta, Europska unija još uvijek ima potencijal da bude globalni igrač. Veličina njenog tržišta, snaga njenih najvažnijih kompanija, ujednačena trgovinska politika, zajednička regulatorna politika, jedinstveno tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja i valuta koja je slabija samo od dolara njene su glavne prednosti. Europa igra vodeću ulogu u borbi s klimatskim promjenama. Mogla bi to isto činiti po pitanju trgovine, ulaganja ili financija.

Glavni problem Europe je politički, a ne gospodarski. Izazov s kojim je suočena dolazi u trenutku njenih podjela. Temelji li se Europska unija na zajedničkim vrijednostima ili na čistoj računici nacionalnih interesa? Ako se Europska unija ne uspije definirati za svijet koji se bitno razlikuje od onoga prije deset godina, ona vjerojatno neće preživjeti kao smislena institucija. Međutim, ako u tome uspije, mogla bi povratiti osjećaj svrhe i legitimiteta u očima građana umanjene godinama gospodarskog i političkog nazadovanja.

© Project Syndicate, 2018.