Trakavica o (ne)zakonitoj privatizaciji Croatia osiguranja, godinu dana od dolaska privatnog vlasnika, opet ulazi u novu rundu rasprava.

Nakon ocjene najprije Državne revizije i potonjih izjava više saborskih i javnih dužnosnika u scenarij o potrebi revizije ovog privatizacijskog postupka uključilo se i Nacionalno vijeće za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije. Pozvalo je Sabor neka prodaju Croatije rovinjskoj Adris grupi uvrsti u dnevni red. Premda taj naputak (još) nije prihvaćen u Sabornici se prošli četvrtak otvorilo pitanje privatizacije pa će se, posve je predvidljivo, ta problematika rastezati ne samo do početka ljetne stanke zasjedanja Sabora već i u jesenjem terminu, sve do parlamentarnih izbora.

Umjesto sposobnih podobni
A Croatija je radi vlastite budućnosti trebala biti već davno privatizirana. Kamo sreće da je prodana hrvatskom biznismenu s američkom putovnicom Stivu Bubalu kada je samostalno krajem 2002. ondašnjoj Vladi ponudio 105 milijuna eura za 51 posto dionica, 15 milijuna za dokapitalizaciju te još 30 milijuna eura za otkup dionica od malih dioničara. Bubalo je prije 13 godina, dok je Croatia držala više od 46 posto tržišnog udjela, bio voljan u tu akviziciju investirati 150 milijuna eura. Adris je kupoprodajni ugovor potpisao u ožujku 2014. Na kraju prvog kvartala te godine Croatia je prisvajala 32,8 posto udjela na lokalnom tržištu sa ugovorenih 492 milijuna premije i brojala 2655 zaposlenih.

Deset godina prije, naravno opet na kraju prvog kvartala, tržni udjel iznosio je 43,4 posto, a premija 545 milijuna sa 2122 zaposlenika. Čemu ove činjenice? Samo iz jednog razloga, one su argument koji samo dijelom ilustrira kako je politika u kratkom roku očerupala tu zlatnu koku iz državnog portfelja. Politika je svoje prste posebno upečatljivo zarila u Croatiju u srpnju 2004. smijenivši upravu koja je društvo izvela u regiju; u BiH, Srbiju i Makedoniju, gotovo kupila jednu akviziciju u Sloveniji te CO uvrstila u prvu kotaciju Zagrebačke burze. Sposobne su mahom zamijenili podobni, po receptu hrvatskih političkih elita. Između srpnja 2004. i ožujka 2010. kada je CO vodila HDZ/HSLS uprava premija je padala dok je broj zaposlenih narastao na 2872. U malo više od pet godina zaposleno je 750 osoba, gotovo svi sa stranačkim HDZ/HSLS iskaznicama.

U tom je razdoblju od tog ukupnog broja zaposlenih njih manje od 700 prodavalo police osiguranja, stjecalo prihod. O političkom kadroviranju u Croatiji mogu se ispisati romani. Tako je 2008. u CO nakon afere s neplaćanjem alimentacije sklonjen i vozač/tjelohranitelj tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Službeno pojašnjenje glasilo je: "zbog kontakata koje je imao na prijašnjim funkcijama savjetnik je uprave zadužen za velike klijente i potencijalne partnere."( !?) Evo još jedne sočne aplikacije o rasipanju novca iz CO. Kao premijerka Jadranka Kosor na zastupničko pitanje Dragutina Lesara o sponzorskoj rastrošnosti državnih tvrtki za Croatiju je dala podatak o 46 milijuna kuna za 2009.

Rasipanje i kriminal
Međutim, predsjednik uprave Croatije (od ožujka 2010. do srpnja 2012.) u autoriziranom intervjuu kaže da je u samo tri godine (2007.-2009.) na sponzorstva potrošeno 336,5 milijuna kuna od čega na 2009. otpada 81 milijun kuna. Podatak o 336,5 milijuna kuna za sponzorstva objavljen u Poslovnom dnevniku u svibnju 2010. i nije opovrgnut, niti iz ureda premijerke Kosor, niti od Nadzornog odbora Croatije. Nadalje, Vlada koju je vodila Kosor 2009. direktorima državnih tvrtki limitirala je plaće na najviše 3,2 prosječne plaće u Hrvatskoj, ovisno o stažu i poreznim olakšicama ograničene su na 18 do 19 tisuća kuna.  

Podaci iz financijskih izvješća Croatije otkrivaju da nije bila u toj skupini. Trošak plaća u brutu za 2010. iznosio je 1,5 milijun kuna, za 2011. pao je na 1,2 milijuna, dok je za 2012. poskočio na 2,2 milijuna kuna. O apsurdima isprepletenim uz političko-stranački kolorit koji je CO godinama držao u čvrstom zagrljaju svjedoči i svojedobni istup člana Nadzornog odbora Andrije Hebranga. "Za kriminal u tvrtkama-kćerima Croatia osiguranja mi smo morali doznavati iz novina", izjavio je za Novi list Hebrang u proljeće 2010.

Adris je dobar vlasnik
Već ovaj skromni mozaik upućuje na ocjenu da je privatizacija Croatije zapravo realizirana zakašnjelo. O plaćenoj cijeni, te iznosu dodanom za dokapitalizaciju moglo bi se raspredati mjesecima. No, za netransparentu ponudu Milanovićeve Vlade u kojoj se apsolutno nije znalo što se zapravo prodaje, a radi dugoročnih interesa same Croatije Adris je dobar vlasnik. Usto, valja pamtiti da su jedini ostali u utakmici. Poljski PZU se povukao iako je najavljivao da je zainteresiran kupiti makar i 10 posto CO. Da je Croatia ostala u zagrljaju države još mandat-dva nastavila bi se topiti, konkurenti bi je pregazili. S novim vlasnikom, "dama" iza koje je tradicija duža od 130 godina, ima kvalitetnu budućnost. Čak da je prodana i za jednu kunu.