Zašto se čudite što je premijer Andrej Plenković čvrsto stao iza svog ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića? Da, shvatili smo, plagijator je. Čuli smo i sumnje da je to možda netočno, ali u te je sumnje vrlo teško povjerovati. Ako ste pisac, glazbenik, dizajner, umjetnik, proizvođač računalnih igara, vlasnik tvrtke koja je stvorila vlastiti brend, brend menadžer, vlasnik hotela, direktor turističke destinacije, manje-više svatko tko ne radi na njivi ili rudniku, znači netko tko zarađuje i živi od proizvoda i usluga koje se barem dijelom temelje na intelektualnom kapitalu, onda je logično da vas smeta kada se na nekoga sumnja da plagira.

U vašem je svijetu plagiranje isto što i krađa, a plagijator isto što i lopov. Međutim, ovdje govorimo o svijetu u kojem žive hrvatski političari. Čemu se dalje čudite?
U raspravi o Barišiću gubi se iz vida ono najvažnije. Barišić može biti čak i loš znanstvenik, ali ključno je pitanje hoće li biti dobar ili loš ministar znanosti i obrazovanja.

Razbijanje lobija

Jedan dobar korak Vlada je već napravila. Primijetili ste da se iz imena ministarstva izgubio sport. To je zato što je počeo s radom Središnji državni ured za šport. Zašto je netko smatrao da sport i obrazovanje trebaju biti u istom ministarstvu, teško je razumijeti. S obzirom kako se kod nas sport vodi, bilo bi logičnije da smo imali Ministarstvo gospodarstva i sporta. Nastavi li tim putem i počne razbijati različite lobije unutar ministarstva, koji su dosad kočili reformu školstva s jedne i reformu znanosti s druge strane, Barišić će već napraviti veliki pomak.

Roboti u školama

U obrazovanju se vrti velik novac koji nije vidljivi na prvu. Tako tvrtke mogu biti zainteresirane da kroz škole obrazuju buduće kupce. Primjerice, prije koju godinu čelnik Microsofta s Ministarstvom obrazovanja potpisao je sporazum o suradnji koji nije bio službeno objavljen. U osnovi se radilo o donaciji. Djeca i učitelji dobiju MS Office u cloudu, a s druge strane svi u obrazovnom sustavu nauče koristiti taj softver, i potencijalno u budućnosti budu korisnici Microsofta.
I dok su se iz ministarstva pravdali da i drugi mogu potpisati isti sporazum s njima, postavlja se pitanje zašto takav model nisu formalizirali i na taj način tehnički opremili škole. Tim više što po tom modelu sudjelovanje nije ograničeno samo na jednog igrača, posebno u segmentima gdje domaćih proizvođača nema. Uštedjeli bi tako mnogo proračunskog novca.

Možda bi na taj način vrlo brzo dobili u školama robote što već neko vrijeme pokušava napraviti Nenad Bakić.
Sličnih u obrazovanju nedovoljno jasnih situacija, a gdje bi moglo biti biznisa ima na pretek. Od organizacija školskih izleta, preko udžbenika, do priredbi i sportskih sadržaja.

U znanosti se također vrti velik novac. No, problem je što je on u Hrvatskoj zaključan u državnim fakultetima i istraživačkim institucijama koje se nisu proslavile rezultatima. Vlada je učinila prvi korak, u proračunu za ovu i iduću godinu planirano je manje izdataka za znanost, odnosno manje novca kojim se potiče postojeće stanje koje se nije pokazalo ni produktivnim ni održivim.

Međutim, problem je što u isto vrijeme nisu vraćene porezne povlastice za R&D privatnom sektoru kako bi one svojim kapitalom nadoknadile taj pad. A tvrtke to itekako žele. Međutim, prije dvije godine ti su im porezni poticaji oduzeti. Tad se procijenilo da takve potpore zapravo državu koštaju više nego što joj donose koristi. Pokazalo se pak da alternativa, u obliku klastera, u Hrvatskoj ne funkcionira ni približno tako efiksno.

Nema privatnih instituta

Kao rezultat, Hrvatska danas tone na ljestvicama inovativnosti. Barišićevo ministarstvo najavljuje da bi poticaje za R&D moglo vratiti do kraja godine, a zapravo bi to trebao učiniti do kraja ovog mjeseca. U protivnom, do Nove godine mogli bi vidjeti val otkaza u najinovativnijim tvrtkama i novi val seobe naših stručnjaka u inozemstvo.

I tu zapravo popis Barišićevih poslova tek počinje. Zašto Hrvatska nema privatne institute? Zašto ne uvede vlastiti pandan američkog SBIR-a i time kreira model inovativne javne nabave koji bi podupirao razvoj u Hrvatskoj? Zašto ne reformira Zajednicu tehničke kulture? Zašto ne inzistira da sve pokretačke industrije u Hrvatskoj postanu ujedno i vertikalne industrije u Strategiji pametne specijalizacije?

Jedan od ključnih trenutaka u informatičkoj povijesti bio je kad je Xerox na svojim fotokopirkama izmislio funkciju copy-paste. Kamo sreće da će to Barišić svesrdno koristiti. Dobrih primjera reforme znanosti i obrazovanja u Izraelu, Finskoj i Švedskoj ima na pretek. Ili to ili ćemo od iduće godine tom popisu dodati i Srbiju. Inovativnost tamo raste, a u Hrvatskoj pada. Imamo još godinu dana prije nego li Srbija po inovativnosti pretekne Hrvatsku. Barišiću, primi se posla!