Postoji cijeli niz razloga zašto ministar financija Slavku Liniću, čini se, ne pada na pamet popustiti pred zahtjevima preprodavača na tržnicama na temi fiskalizacije.

Iz računice jasno je da obje strane zapravo vode odlučujuću fiskalizacijsku bitku: preprodavači se bore za svoj ekskluzivni status kako bi izbjegli zakonsku obvezu koja se, pak, odnosi na cijelu branšu trgovine, a ministar samo računa i gleda kako se to puni državna blagajna.

S obzirom na goleme promjene u plaćanju PDV-a  lako je moguće da će mnogi potrošači štošta početi nabavljati izvan Hrvatske. Ako će konkurentnost proizvoda (čitaj cijene) tek početi dolaziti do izražaja – što mnogi tvrde, iz ministrove pozicije to znači da će  briga  za državnu blagajnu biti sve izraženije, pa je jasna logika ministra da je svaka kuna PDV-a bitna.

Kada bi, pak, preprodavači na tržnicama bili izuzeti iz fiskalizacije, dobili bi nevjerojatnu pogodnost: ne bi morali plaćati PDV i time bi doista mogli biti konkurentniji (ali na neprincipijelni način), a državna kasa bila bi praznija.

Tako barem tvrde stručnjaci, a zanimljivo je i da o tome oni ne žele javno govoriti. Razlog? Navodno ta tema uopće nije bezazlena.

U usporedbi s ugostiteljskom branšom u kojoj je prvo krenula fiskalizacija (što je i rezultiralo većim priljevom u državnu blagajnu), mnogi navode da je kod preprodavača riječ o tvrdoj igri. Pritom se smatra da su preprodavači bez šanse da pobjede jer su, kako kažu, po definiciji trgovci, a kao trgovci su obveznici fiskalizacije. Držimo li se načela zakonitosti, jednakosti i vladavine prava, Linić zapravo ne bi smio pokleknuti pred pritiscima – čak i kada bi to htio.

S druge strane, ne postoji niti jedan razlog koji "drži vodu", a koji bi opravdao gotovo posvemašnji  izostanak potpore javnosti prema ministru u duelu s preprodavačima. Naime, ono što trenutačno dominira u javnom prostoru je, najblaže rečeno, nevjerojatna lakoća ravnodušnosti prema Linićevoj dosljednosti u uvođenju fiskalizacije na tržnice.

Po svemu sudeći tome kumuje strah potrošača da će se fiskalizacijom na tržnicama dodatni troškovi koje će trgovci imati – u konačnici prevaliti na njih. Drugim riječima, koga je danas briga za vladavinu prava ako će skuplje plaćati robu na placu? 

Teško je očekivati da će javno mnijenje dati kritičnu podršku Liniću – sve dok vlada bojazan građana za standard. Ipak, bode u oči to što se potrošači i njihove udruge ne uključuju u cijelu priču. Zašto se njihov glas ne čuje, posebice je zanimljivo u kontekstu događanja kojima se bjelodano pokazuje koliko je ustvari malo kumica koje prodaju vlastite proizvode. A, podsjetimo, samo su takvi izuzeti od obveze fiskalizacije. 

Kako to da su silne kumice obučene u seoske radne nošnje preko noći nestale? Zar to potrošačima, odnosno njihovim udrugama prilično jasno ne ukazuje na to da se u nebrojeno mnogo slučajeva radilo o preprodaji proizvoda nabavljenih iz tko zna koje ruke od preprodavačevih preprodavača, a sve uz mantru "kako je lijepo kupovati na našem domaćem placu"?  Zar nije signal za alarm sama situacija da na tržnicama dominiraju preprodavači, dok se zna da veliki trgovački centri tuku i njih i svu konkurenciju? Pritom je eklatantan zapravo jedino problem kritičnoga manjka kumica u koje se svi kunu. Onih koje prodaju poljoprivredne proizvode iz vlastite režije vrlo je malo! 

Linić je opet, tvrde stručnjaci, na potezu. Uspije li cijelu priču  konzekventno dovesti do kraja, mogli bi profitirati i potrošači i kumice. To znači da bi Linić odlučio potaknuti administraciju na nove politike. Ako bude sve više onih sa  vlastitom, malom proizvodnjom, bit će i više onoga što je za svaki plac bitno: više izvorne, zdrave, svježe, domaće i nepatvorene hrane na tezgama.