Različite hrvatske institucije i udruženja pokušavaju već godinama kroz brojne akcije potaknuti potrošnju domaćih proizvoda, a proteklih godinu dana smo bili svjedoci i velikog broja povlačenja sumnjivog mesa i mesnih prerađevina s polica trgovina, većinom iz uvoza. Podaci o padu domaće proizvodnje svih vrsta mesa, osim djelomično peradarske, zahtijevaju da Vlada Andreja Plenkovića okupi sve umne ljude ove države i pokuša napraviti dugoročnu strategiju koja bi trebala definirati konkretne korake kako ovaj sektor pokrenuti iz letargije i stalnog urušavanja.

Prije svega kako obnoviti stočni fond.  Večernji list, Poslovni dnevnik i portal Agrobiz.hr nedavno su organizirali okrugli stol pod nazivom "Meso hrvatskih farmi", s ciljem da se o ovoj temi progovori i pošalju jasne poruke, kako je upravo sada vrijeme za novu strategiju jer imamo mogućnosti korištenja ogromnog novca iz EU fondova (2,4 milijarde eura do 2020.), potražnja za mesom na globalnom tržištu raste, a jedino je kod nas važno pronaći način kako organizirati proizvodnju. Gotovo svi sudionici složili su se da bi Ministarstvo poljoprivrede trebalo biti inicijator strategije poljoprivrede prema Vladi RH, a unutar nje i stočarstva. Da je tako nešto nužno pokazuju i podaci, koji su prezentirani. 

Odgovornost na Vladi
Posljednjih tri-četiri godine uvoz svinjetine u Hrvatsku nadilazi ukupnu proizvodnju svinja koja se zakolje u klaonicama. U odnosu na 2012. proizvodnja svinjskog mesa pala je za 30 tisuća tona, a uvoz porastao za 40 tisuća tona, dok po pitanju goveda bilježimo rast uvoza goveđeg mesa za 3000 tona u lanjskoj godini u odnosu na godinu ranije, a čak 11 tisuća tona više nego pretpristupne 2012.  Uvoz peradi lani je bio veći za 2 tisuće tona u odnosu na 2015., a u odnosu na 2012. za 10.000 tona. U posljednjih pet godina, kako je objasnio direktor Croatiastočara Branko Bobetić, uvezli smo mesa i mesnih prerađevina u ukupnoj vrijednosti od 2,7 milijardi eura, a izvezli u vrijednosti 659 milijuna, što govori o mesnom deficitu od 1,8 milijardi eura.

U čitavom tom razdoblju i uvoz i izvoz mesa rasli su nam 35%, no uvoz je očito značajno veći. Sa svinjskim mesom lani smo bili samodostatni 59%, s goveđim 75%, s mesom peradi 84%, s mesnim proizvodima 95%, a s kokošjim jajima 88%, dok je udio vrijednosti stočarske proizvodnje u odnosu na ukupnu vrijednost poljoprivrednih proizvoda u EU bio 43%, u RH je to 36% ili svega 738 milijuna eura.

Prosječni indeks rasta poljoprivrednog dohotka u EU28 u zadnjih je pet godina iznosio 10% – u EU15 8%, a u EU13 21% – dok mi bilježimo pad od 12%. Da nije imao 380 milijuna kuna subvencija, sektor stočarstva prošlu bi godinu završio u minusu, konstatirao je Bobetić. Svi ovi podaci upozoravaju da nikakve akcije poput Doručak s hrvatskih farmi, Meso hrvatskih farmi ili zaštite naših proizvoda na EU razini, pa i svađe sa susjedima oko nje i slično nemaju efekta sve dok se ne krene od prvog koraka – a to je organizacije bazne, primarne proizvodnje. A tu je odgovornost na Vladi.

Hrvatska sela više nemaju svinja, nemaju krava, nemamo teladi, a kako je krenulo uskoro ćemo i piliće i kokoši vidjeti samo u starim dokumentarnim filmovima. Stanje sektora upozorava da nešto ne štima u poljoprivrednoj politici jer nam sve proizvodnje padaju. Ili su Hrvati kroz godine tranzicije postali lijeni i odustali od bilo kakve proizvodnje (i sve sveli na uvoz i trgovinu), ili smo toliko nekonkurentni da su sve druge zemlje u našem okruženju, pa i zemlje iz EU koje su za nama kaskale (poput Rumunjske, Bugarske i sl.) napravile značajan iskorak i radile na svojoj poljoprivredi, dok smo se mi vrtjeli u začaranom krugu međusobnog optuživanja. 

Lažni domaći pršut 
Primjer kako se mjerama poljoprivredne politike može utjecati na pad proizvodnje i urušavanje sektora pokazala je i odluka Ministarstva poljoprivrede da proizvođačima junećeg mesa ukine znak Meso hrvatskih farmi, ako tele nije rođeno u Hrvatskoj. Razlog za to, tvrde tovljači, koji izvoze živu stoku u arapske zemlje, a meso u najbolje mesnice i trgovine Italije, bio je jedan medijski istup u kojem je rečeno kako oni uvoze "rumunjsko" smeće (telad), tove ih i izvoze, te tako zarađuju velik novac.

Tovljači tvrde kako bi oni rado kupovali telad u Hrvatskoj, ali je nema. Za razliku od nas, Rumunji su svoj stočni fond podigli na nevjerojatnih 6 milijuna komada. I dok se zaštićeni pršut od uvoznih butova može na tržište stavljati kao "domaći" proizvod, a mlijeko od uvoznih krava isto tako, njima je jednom administrativnom odlukom tako nešto zabranjeno. Govedarstvo je uvijek bilo perjanica hrvatske poljoprivrede i trebalo bi nositi 60% ukupnih prihoda u poljoprivredi.

No država žmiri nad podacima po kojima sektor tovne junadi umnogostručuje zaposlenost i BDP šest puta – i najisplativija je investicija za državni proračun u poljoprivredi – i nas proizvođače tretira kao šugavo jare koje uzima potpore, a ne daje nikakvih rezultata – tvrdi Toni Raič, predsjednik udruge tovljača junadi Baby Beef. I zato tovljači junadi ne traže ništa nego da ih se izjednači s pravima i obvezama tovitelja u mlađim članicama EU, Rumunjskoj ili Poljskoj, kako bi imali ravnopravnu utakmicu na tržištu.

Ovaj primjer i svi drugi o kojima svakodnevno slušamo upozoravaju da je vrijeme napraviti analizu u čemu smo dobri i što to možemo ponuditi svijetu. Ako je to tovna junad, onda njih treba poticati i stati na njihovu stranu. Ako je to peradarski sektor, onda više novca dati njemu. Statistika je u tome neumoljiva i analize mogu pokazati kakvo nam je stočarstvo potrebno i što to znamo proizvoditi i možemo prodavati svijetu. Samo nam izgleda nedostaje volje i kontinuiteta u političkim odlukama. Jer svaka Vlada i ministar imaju svoje vizije i misli da je svijet započeo od njih.