Kad se američko Ministarstvo financija nedavno pridružilo kritičarima kroničnog njemačkog viška na tekućem računu, potvrdilo je duboko neslaganje o tome što bi se (ako išta) u vezi s time trebalo učiniti. Kritičari žele da Njemačka poveća doprinos globalnoj potražnji povećanjem uvoza i smanjenjem izvoza.

Nijemci smatraju da je održanje jake bilance ključno za stabilizacijsku ulogu njihove domovine u Europi. Argumenti obiju strana doći će do izražaja na sastancima Međunarodnog monetarno    g fonda i Svjetske banke koji će se održati ovog proljeća. Nažalost, ovu raspravu više prožima ideologija nego činjenice. Razlika između uvoza i izvoza neke države odraz je brojnih čimbenika, uključujući poslovne cikluse, demografsku strukturu, prilike za ulaganje i gospodarsku diversifikaciju. Također može biti odraz vladine sklonosti fiskalnim suficitima: na kraju krajeva, suficit na tekućem računu po definiciji je višak javne i privatne štednje u odnosu na ulaganja. 

Procjena tečaja
U slučaju Njemačke govorimo o suficitu, a ne o deficitu. Iako su suficiti viši od nacionalnog njemačkog dohotka od 6% i čini se da je istog reda veličine kao deficit SAD-a prije krize, treba se prisjetiti da njemačko gospodarstvo čini manje od četvrtine američkoga (po stopi tržišne razmjene). Međutim, kao što je istaknuo Daniel Gros iz Centra za europske političke studije, nije riječ samo o Njemačkoj. Manje sjevernoeuropske države, uključujući Nizozemsku, Švicarsku, Švedsku kolektivno bilježe suficite koji su u najmanju ruku veliki kao njemački u odnosu na nacionalni dohodak, a u apsolutnim razmjerima njihov je zbirni suficit još veći. To pitanje, stoga, očito zaslužuje pozornost. No što je tomu uzrok i je li vezano uz politiku? Nitko ne može sjevernoj Europi predbaciti prenisku procjenu tečaja: štoviše, prema gotovo svim mjerama kupovne moći, euro se čini precijenjenim (a švicarski franak još više). 

Štednja i ulaganja
Keynesijanci smatraju da bi sjevernoeuropske države trebale smanjiti suficite puno većim fiskalnim deficitima radi poticanja domaće potražnje. Imaju pravo, ali ipak je riječ o pretjerivanju. Mnoga su istraživanja pokazala da promjene u privatnoj štednji i ulaganjima djelomično ublažavaju učinak viših fiskalnih deficita na tekući račun. Na primjer, teško da bi veći njemački fiskalni deficiti bili odlučujući čimbenik za Europu. Istraživanja MMF-a i drugih pokazala su da će prelijevanje potražnje njemačke fiskalne politike na Europu biti skromno, osobito u kriznim zemljama eurozone kao što su Grčka i Portugal.

Njemačka posluje sa cijelim svijetom. Europska komisija nedavno je završila izvještaj o njemačkim suficitima i zaključila da je teško odrediti mnoge čimbenike koje ih uzrokuju, a to je naravno točno. Na primjer, njemački izvoznici kapitalnih dobara imali su strahovite koristi od rasta u Kini. Međutim, Komisija svejedno uporno tvrdi da će politike za promicanje javnih i privatnih ulaganja kratkoročno obuzdati suficite i dugoročno ojačati njemački rast. Moglo bi se dodati da i dalje postoje velike prepreke konkurentnosti u uslužnom i maloprodajnom sektoru u mnogim sjevernoeuropskim zemljama, a ukidanje tih prepreka povećalo bi potrošnju sve robe pa tako i uvoza. 

Dužničke nevolje
Usto, Njemačka je u pravu kada ističe da njezina snažna bilanca održava trenutno krhko stanje Europe. Bi li obećanje predsjednika Europske središnje banke Marija Draghija iz ljeta 2012. da će učiniti "što god je potrebno" bilo toliko učinkovito da su ulagači sumnjali u financijsku snagu i odlučnost Njemačke? Istovremeno je istina da je Njemačka mogla biti pristupačnija i liberalnija u korištenju bilancom da ublaži dužničke nevolje u rubnim zemljama kao što su Portugal i Grčka, a možda čak i Irske i Španjolske. No pogrešno je smatrati da će jednostavna rješenja, poput dodatnih fiskalnih poticaja ili mjera štednje, izliječiti sve: najčešće se dubinski problemi vežu uz dug, rigidne strukture, nisku stopu ulaganja i slabu konkuretnost. 

© Project Syndicate, 2014.