Francuski predsjednički izbori i izbori za zakonodavno tijelo provedeni ranije ove godine ulili su novu nadu u projekt europskih integracija, kroz povećanje izgleda za tješnju suradnju između Francuske i Njemačke.

Pa ipak, neki oblici suradnje, a ponajprije shema podjele odgovornosti, bili bi pogrešni. Sve dok zemlje članice imaju suverenitet nad kreiranjem fiskalnih i ekonomskih politika, Francuska i Njemačka trebale bi usredotočiti svoje napore na to da učine samu eurozonu otpornijom. 
 Francuski predsjednik Emmanuel Macron započeo je s provedbom hitnih reformskih prioriteta u cilju poticanja gospodarskog rasta i uspjeh njegovih nastojanja od ključne je važnosti.

Francuska pati od visoke strukturne nezaposlenosti i niskog potencijalnog rasta, dok su njene javne financije srednjoročno neodržive. Poboljšanje takvog stanja stvari nalagat će reforme segmenta proizvodnih čimbenika i proizvodnog tržišta, zajedno sa znatnim smanjenjima deficita javnog sektora. 
S francuskog stajališta, nalazimo se u najpovoljnijem trenutku za provedbu gospodarskih reformi. Iako eurozona pokazuje naznake solidnog gospodarskog oporavka, Europska središnja banka osjeća rastući pritisak vezano uz obuzdavanje svoje ultra-ekspanzionističke monetarne politike.

Okruženje za inovacije

Stoga Macronova vlada ne može gubiti vrijeme, osobito obzirom da gospodarskim reformama može trebati vremena kako bi polučile željene rezultate, a sljedeći izbori uvijek su iza ugla. 
U kontekstu te male, ali povoljne prilike, posljednja stvar koja je potrebna Francuskoj su dodatne sheme zajedničkih ulaganja, kao što se to neki predložili. 
 Gospodarski rast ne nalaže samo kapitalna ulaganja, već također poslovno okruženje u kojem se inovacije potiču i nagrađuju. 
U svakom slučaju, za Francusku ne bi imalo nikakvog smisla da se pouzdaje u druge zemlje članice po pitanju ulaganja.

Kako Francuska može tvrditi da je povratila svoju prethodnu veličanstvenost ako traži pomoć od Njemačke? 
Onkraj provedbe domaćih reformi, Francuska ipak može surađivati s Njemačkom u cilju odašiljanja snažne poruke podrške europskim integracijama. Međutim, budući da su obje zemlje u potrazi za područjima na kojima mogu surađivati, moraju biti oprezne kako bi izbjegle politike koje bi predstavljale prijetnju dugoročnoj stabilnosti eurozone. 
Nažalost, neki prijedlozi koji se razmatraju u ovom trenutku postigli bi upravo to. Primjerice, uspostavljanje zajedničkog proračuna na razini eurozone ili režim osiguranja za nezaposlenost, u ovoj bi fazi posijao sjeme budućih sukoba.

Trovanje europskog projekta

Nezamislivo je da bi nacionalni kreatori politika, u svojoj brizi za interese vlastite zemlje, mogli spriječiti da se ti dogovori pretvore u trajne asimetrične platne sheme. 
U cilju izbjegavanja distribucijskih sukoba koji bi samo zatrovali europski projekt, svaka institucionalna reforma koja bude predložena u ime francusko-njemačke suradnje trebat će proći strogi test održivosti. Europski kreatori politika moraju se pobrinuti da postoji kongruencija između moći donošenja odluka i odgovornosti povezanih sa svim donesenim odlukama. Bilo bi naivno smatrati da se zemlje članice neće riješiti troškova svojih izbora na teret ostalih zemalja članica ako im za to bude pružena prilika. 
Povrh toga, postoji niz drugih područja na kojima Francuska i Njemačka mogu ojačati suradnju i dati novi zamah europskim integracijama.

U cilju određivanja na što da usredotoče vlastite napore, francuski i njemački vođe trebali bi imati na umu tri povezana načela. Ponajprije, svaki zajednički trud mora poštivati različitosti. Središnja snaga europskog projekta je u tome što on ujedinjuje svoje zemlje članice u ostvarenju ciljeva mira i prosperiteta. Međutim, to nalaže bogatu riznicu ideja, a ne jedan, unificirani pristup. 
Drugo načelo je supsidijarnost i ono nalaže decentralizaciju odlučivanja kad god je to moguće.

To osigurava razmatranje lokalnih i regionalnih preferenci, uz učinke harmonizacije i ekonomije razmjera diljem eurozone. Naposljetku, tu je načelo kongruentnosti, kako bi se osiguralo da donositelji odluka budu odgovorni za ishode vlastitih odluka.

To znači da sve dok europski elektorati inzistiraju na zadržavanju vlastitog suvereniteta nad kreiranjem fiskalnih i ekonomskih politika, podjela odgovornosti ostat će samo maštarija. 
Imajući na umu ta načela, Francuska i Njemačka mogle bi zajedno djelovati vezano uz različita pitanja, poput klimatskih promjena, izbjegličke krize i kontraterorizma. Koordinacija napora na tim poljima revitalizirala bi proces integracija i doprinijela dugoročnoj stabilnosti i prosperitetu Europe. 
Vezano uz gospodarske politike, Francuska i Njemačka trebale bi potražiti načine za jačanje eurozone i dovršenje jedinstvenog tržišta.

Poriču vlastitu odgovornost

Privilegije koje uživa državni dug prema trenutno važećoj bankarskoj regulativi trebale bi biti ukinute i unutar eurozone trebalo bi uspostaviti neovisnog regulatora bankarskog sektora, odvojenog od Europske središnje banke. Osim toga, vrijeme je za početak uvođenja izvedive sheme insolventnosti država za cijeli blok. 
Sve te inicijative mogle bi se provesti zajedno s nacionalnim programom reformi u Francuskoj.

No, postoji rizik da će one imati manju važnost od ostalih prijedloga kao što su sheme podjele odgovornosti. Kako bi izbjegli ovu klopku, kreatori politika trebali bi razmotriti korijene slabog potencijala rasta u eurozoni, koji nije rezultat nedostatne solidarnosti, već činjenice da pojedine zemlje članice poriču vlastitu nacionalnu odgovornost. Umjesto da ponudi rješenje za ove probleme, shema podjele odgovornosti dodatno bi ih pogoršala. 
Zagovornici vjeruju da bi veća količina podjele odgovornosti utrla put za pojedinačnu odgovornost.

Međutim, to je samo iluzija. Nakon njene provedbe, shema podjele odgovornosti smanjila bi poticaje za provedbu strukturnih reformi. Također, među njemačkim glasačima, ništa ne bi moglo oslabiti podršku europskom projektu više od još jednog niza prekršenih obećanja. 



© Project Syndicate, 2017.