Zašto je nezaposlenost toliko niska u zemljama u kojima inflacija ostaje obuzdana? To je pitanje od iznimne važnosti za ekonomiste. Međutim, kad se ekonomisti suoče s temeljnim pitanjem, često uslijedi temeljno neslaganje.  Bio sam jedan od pobunjenih ekonomista u 1960-ima koji su odbacili makroekonomiju koju su nas podučavali tijekom 1950-ih – keynesijansku teoriju koju su razvili J.R. Hicks, A.W. Phillips i James Tobin, prema kojoj je agregatna potražnja pokretala sve.

Visoku nezaposlenost uzrokovala je samo deficitarna potražnja, a nisku nezaposlenost samo abnormalno visoka potražnja. To nam je smetalo, jer je temeljna ekonomska teorija koju su nas učili – teorija koju su stvorili Alfred Marshall, Knut Wicksell i Robert Solow – tvrdila da su strukturne sile pokretač svega. Trebalo je pozdraviti brži tehnološki napredak i veću sklonost radu ili štednji, jer će to potaknuti ponudu radne snage i kapitala, a time i zapošljavanje i ulaganja. Ali keynesijanci su držali da su strukturne sile loše, jer one koštaju ljude njihovih radnih mjesta, osim ako kreatori politika ne stvore dostatnu potražnju kako bi ju prilagodili povećanju ponude.

Centripetalna sila
Zaključak do kojeg smo došli bio je da, u najmanju ruku, put nekog gospodarstva, izmjeren konvencionalnim makroekonomskim varijablama nezaposlenosti, inflacije i rasta proizvodnje, nije u potpunosti određen agregatnom potražnjom. Strukturne sile su važne. Tvrdnja keynesijanaca da je "potražnja" svemoguća, te da ona sama povećava zapošljavanje, a time i ulaganja, pa čak i rast, bila je neosnovana.

Pa ipak oni ju nastavljaju ponavljati.  Strukturalistička perspektiva makroekonomskog ponašanja dovela je do koncepta koji se počeo nazivati "prirodnom" stopom nezaposlenosti, a posuđena je iz pojma "prirodne" kamatne stope, koji se pojavio u Europi tijekom međuratnih godina. Međutim, izraz "prirodan" obmanjivao je.Glavna ideja strukturalističkog pristupa je da, dok tržišne sile uvijek fluktuiraju, stopa nezaposlenosti zapravo ima težnju da se uvijek vraća na isto mjesto. Ako se nalazi, recimo, ispod svoje "prirodne" razine, povisit će se prema toj razini, a stopa inflacije će se podići.

(Naravno, svježi šok za potražnju može vratiti nezaposlenost natrag gore gdje je i bila te smanjiti inflaciju; ali "prirodna stopa" uvijek obavlja svoju centripetalnu silu.) No, tu je i komplikacija koju već dugo naglašavam. Samu "prirodnu stopu" mogu pogurati prema gore ili povući prema dolje strukturni preokreti. Nadalje, promjene u ljudskim stavovima i normama također mogu imati utjecaja.

Radnici potreseni krizom
Međutim, zanimljiv razvoj događaja suočio je ovo stajalište s izazovom. Amerika i eurozona nalaze se usred procvata. U Americi je nezaposlenost dosegla vrlo niske razine i ne pokazuje nikakvih naznaka da će se ponovno podići na svoju prethodnu prirodnu stopu – bez obzira na to kakva će biti njena nova razina. Na temelju samo ovih dokaza, strukturalistički model predvidio bi stopu inflacije koja je već povišena i u porastu, a stopa inflacije ne ide visoko, iako su američke Federalne rezerve potopile gospodarstvo likvidnošću. Nezaposlenost je u padu također i u eurozoni, pa ipak stope inflacije su još uvijek i tamo niske. Što objašnjava paradoks niske nezaposlenosti usprkos niskoj inflaciji (ili obrnuto)?

Do sada su ekonomisti, strukturalisti, kao i zagriženi keynesijanci, bili zbunjeni. Odgovor mora biti da "prirodna stopa" nije konstanta u prirodi, poput brzine svjetlosti. Naravno, nju mogu pokretati strukturne sile, bilo tehnološke ili demografske. Primjerice, moguće je, da demografski trendovi usporavaju rast plaća i smanjuju prirodnu stopu. Od 1970-ih do kasnih 2000-ih, demografija je uglavnom bila latentno pitanje. Trenutno baby-boom generacija odlazi u mirovinu s relativno visoko plaćenih radnih mjesta, dok se mladi ljudi, koji počinju s relativno niskim plaćama, još uvijek slijevaju na tržište rada. To usporava rast stopa plaća uslijed određene stope nezaposlenosti, što vodi do niže nezaposlenosti po određenoj stopi rasta plaća. Još zanimljiviji je mogući učinak na ljudske vrijednosti i stavove te njihove nade i strahove o nepoznatom i o onome što se ne može znati o prirodnoj stopi. Time ulazimo na nepoznato i neistraženo područje.

Ne daju veće plaće
Za mene je neodoljiva pretpostavka da su se radnici, potreseni financijskom krizom 2008. godine i dubokom recesijom koja je uslijedila, počeli bojati zahtijevati unaprjeđenje i tražiti poslodavce koji bolje plaćaju, usprkos lakoći pronalaženja zaposlenja na tržištu koje se odnedavno nalazi blizu pune zaposlenosti. Pretpostavka koja proizlazi iz toga je da su poslodavci, kojima smeta ekstremno usporen rast produktivnosti, osobito tijekom posljednjih deset godina, počeli oklijevati s odobravanjem povišica, usprkos povratku potražnje na pretkrizne razmjere.

Također sam zastupao stajalište, na temelju jednog mog vlastitog modela, da, dok je povratak snažnog dolara do rane 2015. godine prijetio da će preplaviti američko tržište uvozom, tvrtke su se počele bojati nuditi veću količinu proizvodnje po istoj cijeni. Ili su nudile istu količinu proizvodnje kao i prije po sniženim cijenama. I odbijale su povisiti plaće zaposlenicima. Ukratko, veća konkurencija dovela je do "super-zapošljavanja" – niske nezaposlenosti i niske inflacije. Sve to ne znači da nema prirodne stope nezaposlenosti, već samo da nema ničeg prirodnog u njoj. Nikad nije ni bilo.

© Project Syndicate, 2017.