Kada dvije strane pregovaraju o ostvarenju cilja sve je dopušteno. Svaka vrsta pritska razumljiva je u težnji da se unutar ‘kompromisa’ ipak malo više dobije za sebe. Tako bi barem trebalo biti. Ali što ako na suprotnim stranama pregovaračkog stola sjede ljudi od kojih jedni govore kineski, a drugi hrvatski, a nemaju prevodioca?

Slično tome se događa u pregovorima između Vlade i sindikata javnih službenika oko zamrzavanja plaća. S jedne strane sjedi pomalo smrknuti ministar financija, čovjek koji niti u jednoj državi nije mnogima drag jer uvijek nekome mora uzeti. A s druge su strane borci za radnička prava koji onima koji su uvijek slabo plaćeni moraju izboriti povećanje plaće. I uopće se ne razumiju. Štoviše, ponekad nisu niti sigurni zašto je cijela priča oko rebalansa proračuna svedena baš na plaće javnih službenika. I jedni i drugi to priznaju. Naravno svaki na svom jeziku. Ministru je možda i lakše, on ovaj put zna što mora. Mora rezati i nema baš puno izbora, ako neće on ima tko hoće – dolazi MMF. I sve to je Ivan Šuker pokušao objasniti sindikatima, ali dvoje istaknutih predstavnika radnika Spomenka Abveršek i Vilim Ribić ne razumiju. Za njih ministar nije dovoljno jasan. Oni ne razumiju da zamrzavanje nije smanjenje, da 0,7 posto u masi proračuna nije malo novca, da je prošlo vrijeme ‘uranilovke’ i da ne može ministar rezati plaće u gospodarstvu da bi se oni osjećali bolje. Ne shvaćaju da u ostalim sektorima radnici ostaju bez posla, da je besmisleno postavljati pitanje tko nas je doveo u ovu situaciju već da je potrebno pitati kako da iz nje izađemo. Pomalo samodopadni Abveršek i Ribić više nisu svjesni da njihov ‘kineski’ postaje nerazumljiv i običnim ljudima. Jer kada ministar Šuker vješto plasira informaciju kako su bez rebalansa upitne čak i isplate penzija u svibnju onda više ni oni koji su se do sada trudili ne razumiju što to sindikalisti govore. Ministru je za zamjeriti jedino što sve to ne presiječe i jasno kaže: ‘Nema povećanja plaća, pa ako treba platit ću kaznu na idućim izborima’. Uostalom uz Abveršek i Ribića nisu stali ni predsjednik Mesić ni guverner Rohatinski, koje su posjetili tražeći pomoć. Zasigurno uz njih neće stati poslodavci, a podrška članstva, čija radna mjesta nisu ugrožena, prevrtljiva je stvar. To su spoznali i sindikati iz realnog sektora pa ni tu javni službenici više nemaju podrške. Uglavnom se čini da svakim javnim nastupom Abveršek i Ribić sve više ostaju usamljeni u pokušaju da nam na ‘razgovjetnom kineskom’ objasne zašto se baš njihove plaće ne smiju dirati. Ali i to je razumljivo, kada su radna mjesta sigurna, mora se pronaći neki drugi cilj za koji se valja boriti.