Tijekom proteklih godina svijet je svjedočio nizu strmoglavih gospodarskih padova, ali primjer Venezuele zasigurno je jedan od najgorih do sada. Ta se je zemlja suočila s padom realnog BDP-a (prilagođenog za inflaciju) većim od onoga u većini zemalja opustošenih tijekom Drugog svjetskog rata, a očekuje se da će stopa inflacije u toj zemlji ove godine doseći 10,000.000%. Po stopi koja više od 100 puta premašuje stopu na crnom tržištu, službeni devizni tečaj deprecira takvom brzinom da svaka ponuda izgubi smisao prije objave.

U takvim uvjetima, hrana, koje se 90% mora uvoziti, je toliko oskudna da se procjenjuje kako je prosječan stanovnik Venezuele smršavio 10,9 kila; također se procjenjuje da je tri milijuna Venezuelanaca (oko 10% stanovništva) pobjeglo iz zemlje. Nestanci struje, oskudica vode i lijekova te stanje u kojem gotovo vlada glad postojana su obilježja brutalne i nekompetentne vladavine predsjednika Nicolása Madura. Do 1960-ih, venezuelanski BDP po stanovniku bio je najviši u Latinskoj Americi, kretao se na oko 80% BDP-a u SAD-u. Danas se on nalazi ispod 30% i također je dobrano ispod BDP-a u Čileu, Brazilu, Meksiku i Kolumbiji. 

Novi pad proizvodnje nafte
Venezuela je zemlja s najvećim potvrđenim rezervama nafte na svijetu, a preko 90% njenih prihoda od izvoza temelji se na ugljikovodicima. Međutim, proizvodnja nafte zabilježila je pad u odnosu na vrhunac od oko 3,5 milijuna barela dnevno u kasnim 1990-ima na oko 1,3 milijun 2018. godine, a očekuje se daljnji pad proizvodnje na 700.000 u sljedećih nekoliko godina. Naime, čak i kada su cijene nafte rasle, proizvodnja je u toj zemlji bilježila pad, uslijed nedostatnog održavanja i manjka ulaganja, krađe materijala, Madurovog imenovanja neiskusnih vojnih saveznika za upravitelje te emigracije radnika u naftnoj industriji jer mogu zaraditi znatno više negdje drugdje.

Naftni radnik u Petróleos de Venezuela, S.A. (PDVSA), naftnom poduzeću u državnom vlasništvu, nedavno je izjavio za Wall Street Journal da zarađuje oko osam dolara mjesečno, prilagođeno paritetu kupovne moći. Venezuela je vlastite neprilike uvelike sama uzrokovala. Unatoč porastu cijena nafte, 2014. godine chavizam je omogućio da fiskalni deficit dosegne 24% BDP-a. Budući da su cijene nafte te godine još uvijek bile blizu vlastitog vrhunca, taj je deficit bio financiran štampanjem novca, što je dovelo do ubrzanja inflacije. Da stvari budu još gore, vlada je uvela tako strogu kontrolu cijena da se od trgovaca na malo očekivalo da prodaju vlastitu robu s gubitkom.

Masovni nestanci struje
Izuzev ovih nespretnih pokušaja reguliranja gospodarske aktivnosti, sve brutalniji pokušaji tog režima po pitanju gušenja disidentstva i erozije demokratskih institucija te zemlje, još su dodatno pogoršali cjelokupnu situaciju. Pod Madurovim nadzorom pružatelji osnovnih usluga također su prestali funkcionirati. U 2016. godini, državnim je zaposlenicima rečeno da dolaze na posao samo dva dana u tjednu, u cilju uštede električne energije; no, ta je zemlja svejedno bila suočena s masovnim nestancima struje. U siječnju je Maduro održao svoju drugu inauguraciju, nakon pobjede na namještenim predsjedničkim izborima prošlog svibnja. Kao reakcija na to, brojne zemlje Latinske Amerike, zajedno s Kanadom, SAD-om i nekim državama članicama Europske unije, priznale su predsjednika Nacionalne skupštine, Juana Guaidóa, kao legitimnog venezuelanskog predsjednika, prema liniji nasljeđivanja sukladno ustavu te zemlje.

Povrh toga, Sjedinjene Američke Države, kao jedno od glavnih tržišta za izvoz venezuelanske nafte, sankcionirale su  Madurov režim, zamrznule njegove bankovne račune te usmjerile uplate američkih kompanija za venezuelansku naftu na novi račun čiji su nadzor predale Guaidóu. Unatoč masovnim prosvjedima, Maduro je nastavio s primjenom mjera zastrašivanja, izricanjem zatvorskih kazni i izgladnjivanjem predstavnika opozicije, uz istovremeno podmićivanje vojnih čelnika kako bi dobio njihovu podršku. Međutim, pitanje koje se postavlja ne glasi može li Maduro izdržati, već koliko dugo on to može.

Njegov režim ne može trajati neograničeno, a kada dođe do njegove propasti, Venezuela će morati zadovoljiti svoje najurgentnije potrebe. Prije svega, toj će zemlji biti potrebna humanitarna pomoć u ogromnim razmjerima. Bolnice moraju biti opskrbljene, škole ponovno otvorene, a javni prijevoz i ostale najvažnije usluge ponovno moraju biti uspostavljeni. Hrana također mora biti raspoloživa za ozbiljno pothranjeno stanovništvo. Venezueli će istovremeno biti potrebne reforme radi zaustavljanja podivljale inflacije, ponovnog uspostavljanja makroekonomske stabilnosti i ponovnog oživljavanja ekonomske aktivnosti. Ona će također trebati financijsku podršku radi uvoza zaliha i popravljanja mehanizacije i opreme. To se ne odnosi samo na proizvodnju nafte, već i na sve gospodarske sektore.

Obeshrabrivanje ulagača
Ponovna izgradnja Venezuele bit će dugotrajan proces. U ratnim vremenima obično dolazi do pada proizvodnje jer neprijatelj onesposobljava najvažniju infrastrukturu poput željezničkih čvorova i postrojenja za proizvodnju električne energije. Stanje u Venezueli izgleda kao da ta zemlja vodi sveopći rat sama sa sobom: dolazi do nepravilnosti u radu u najvažnijim operativnim središtima uslijed zapostavljanja rutinskog održavanja i obeshrabrivanja ulaganja tijekom više od jednog desetljeća.

Stoga se izazov sastoji od ponovnog uspostavljanja stabilnog makroekonomskog okruženja i poslovne klime, uz istovremeno poboljšavanje kvalitete života stanovništva Venezuele, kako bi ono nastavilo s pružanjem podrške političkim reformama. To ne bi bilo lako postići čak niti u zemlji koja je daleko manje razorena nego Venezuela. Nadamo se da će budući vođe Venezuele i međunarodna zajednica shvatiti prirodu tog izazova i poduzeti korake neophodne za održavanje socijalnog mira tijekom ponovne izgradnje. Venezuelanci napokon vide svjetlo na kraju tunela. Međutim, predstoje im teški dani.

© Project Syndicate, 2019.