Izbor distribucije dohotka zapravo uopće nije važan kad se radi o rastu ekonomske nejednakosti nakon 1970-ih u SAD-u i nekim drugim naprednim gospodarstvima: u svakom slučaju prikazuje se rast. Povrh toga, usprkos prijedlozima brojnih oprečnih objašnjenja, ne trebamo se slagati po pitanju uzroka kako bismo se složili o razumnim politikama neophodnim za hvatanje u koštac s tim problemom.
Postoje brojne metode za mjerenje nejednakosti. Svaka od njih ukazuje na drukčije aspekte tog problema. Recentni gospodarski uspjeh brojnih azijskih zemalja smanjio je nejednakost prema nekim metodama mjerenja (primjerice, došlo je do pada stope siromaštva), ali ne i prema nekim drugim (došlo je do porasta raspona između dva ekstrema). Međutim, u SAD-u, sve su metode mjerenja nejednakosti pokazivale u istom smjeru još od prijelaza stoljeća, odražavajući činjenicu da su dobrobiti gospodarskog rasta pripadale isključivo onima na vrhu. Udio dohotka ostvarenog među 0,5% pozicioniranih na vrhu dosegao je 14%, to jest razinu na kojoj je bio u 1920-ima.

U pravilu, moglo bi se pomisliti da bi dijagnosticiranje uzroka tako iznimno važnog preokreta predstavljalo korak koji je neophodan za prepisivanje liječenja. U tom slučaju, netko bi se mogao obeshrabriti uslijed preobilja mogućih objašnjenja koja su se nametnula i poteškoća izbora onog pravog među njima.

Izvori rasta nejednakosti

Knjiga Thomasa Pikettyja “Kapital u dvadeset prvom stoljeću” naglašava ono što je prema njegovom mišljenju iznimno dugoročni trend koji proizlazi iz visokog povrata od kapitala, koji uzrokuje nagomilavanje naslijeđenog bogatstva po stopama koje su brže od stopa rasta zarađenog dohotka. Pikettyjeva knjiga, objavljena 2013. znatno je doprinijela uvrštavanju pitanja nejednakosti u dnevni red rasprava američkih ekonomista. Međutim, većina istraživača vjeruje da izvori rastuće američke nejednakosti leže prvenstveno unutar zarađenog dohotka i da ne proizlaze iz razlike između zarađenog dohotka (koji se sastoji od nadnica i plaća) i nezarađenog dohotka (to jest povrata od kapitala).

Prvo objašnjenje nejednakosti zarađenog dohotka su tehnološke promjene, što uzrokuje porast potražnje za kvalificiranim radnicima koji je brži od ponude. Ali, dok to može objasniti rastući jaz između plaća i dohotka među kvalificiranim i “nekvalificiranim” radnicima (definiranim prema njihovoj sveučilišnoj naobrazbi), to ima vrlo malo veze s jazom između 1% pozicioniranih na vrhu i svih ostalih.
Drugo objašnjenje jest ono što nazivamo “biranje partnera po sličnosti” (“assortative mating“), prema kojem stručni kadar muškaraca s visokim profesionalnim dostignućima više ne sklapa brak sa svojim tajnicama, već umjesto toga bira visoko profesionalne žene s visokim dostignućima.

Treće objašnjenje je aspekt brojnih profesija koji bismo mogli sažeti s “pobjednik-uzima-sve”, koji je vidljiv među profesijama od zubara do sveučilišnih profesora i filmskih zvijezda. Moderni mediji informiraju nas o tome tko je najbolji zubar u gradu ili najbolji glumac na svijetu, a relativno male razlike u sposobnostima dovode do znatno većih razlika u dohotku nego što je to prethodno bio slučaj.
Prema četvrtom objašnjenju, iznimno visoke naknade korporativnih izvršnih članova, osobito u financijskom sektoru, ne predstavljaju povratak uslugama za koje postoji potražnja jer su one društveno vrijedne (poput pohađanja medicinskog fakulteta ili činjenice da je netko rođen s talentom za glumu). Umjesto toga, menadžeri uglavnom određuju uvjete vezano uz vlastitu plaću, kroz pakete kompenzacija koje odražavaju neuspjehe korporativnog upravljanja, poreznog zakona i financijskog inženjeringa. Primjerice, dioničke opcije podbacile su vezano uz njihov prvobitni cilj povezivanja plaće i izvedbe.
Naposljetku, osobito popularno objašnjenje je da su se bogati domogli poluga moći kroz donacijske kampanje. Političari koje oni financiraju suviše su revni po pitanju donošenja povoljnih politika.

Promjene poreznog sustava

Međutim, brojni politički propisi vezani uz poboljšanje nejednakosti primjenjuju se bez obzira na uzrok. Većina njih učinila bi porezni sustav progresivnijim primjerice snižavanjem efektivne marginalne porezne stope za radnike s niskim dohotkom – što je američki predsjednik Barack Obama nazvao “učiniti posao isplativim” (“making work pay.”)
Poboljšanje poreznog kredita na zarađeni dohodak danas je jedna od opcija te je Obama predložio u svom govoru o stanju nacije u siječnju 2016. ekspanziju osiguranja plaća koje trenutno predstavlja pomoć radnicima koji izgube posao radi trgovine, ali ono bi se moglo proširiti i na radnike koji izgube posao uslijed tehnoloških promjena. Na sličan način, mogao bi se ukinuti porez na platnu listu radnicima s niskim dohotkom.

Obzirom na prijeteći deficit u američkim programima socijalnog osiguranja i Medicare, programima državnog zdravstvenog osiguranja za osobe starije od 65 godina, takve promjene u poreznom pravilniku trebale bi u idealnom slučaju biti neutralne u smislu prihoda. Ovogodišnji republikanski predsjednički kadidati, kao i obično, predlažu ogromne porezne rezove, usredotočene na bogate, bez ikakvog plana po pitanju plaćanja za njih.

Novac u politici

SAD prikuplja dodatne prihode s kojima će se pobrinuti za pitanje nejednakosti na fiskalno odgovorne načine. Porezna olakšica za “prenesene kamate,” kojima se naplaćuje porez na dohodak hedge-fund menadžera po stopama niske kapitalne dobiti trebao bi biti ukinut (što odobrava demokratska predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton) te bi oslobođenje od plaćanja poreza na naslijeđene nekretnine (koji je isprva proširio George W. Bush) moglo biti smanjeno. Istovremeno, gornja granica poreza na platnu listu za radnike s visokim dohotkom mogla bi se podignuti i, narušavajući porezne odbitke, poput onoga za hipotekarne kamate, mogla bi se stegnuti za domaćinstva s višim dohocima.

Puno toga trebalo bi učiniti i po pitanju potrošnje. Primjerice po pitanju jedinstvenog predškolskog odgoja visoke kvalitete, zdravstvenog osiguranja za sve i potrošnje na infrastrukturu.
Brojni među onima koje brine nejednakost privučeni su parolama Bernija Sandersa (ili Donalda Trumpa). Brojni vjeruju da je neophodno rasformirati velike banke kako bi se riješio glavni uzrok problema za koji se misli da se sastoji od činjenice da su bogati “kupili” političare.

Novac u politici zaista jest veliki problem. Ali na što političari troše sav taj novac? On ne ide u njihove džepove (to barem nije tako u SAD-u). On se upotrebljava za kandidaturu: za oglašavanje u kampanji i mobilizaciju pristaša. Po mom mišljenju, glasanje za kandidate koji će usvojiti ispravne politike daleko je izravnija strategija za rješavanje problema nejednakosti i još puno više od glasanja za one koji žele rasformirati velike banke kako bi smanjili količinu novca raspoloživog za odvraćanje glasača od pružanja podrške pravim kandidatima.

© Project Syndicate, 2016.