Svi pričaju o dugu, citirajući ogromne nominalne brojke koje imaju snažan utjecaj na rasprave o javnoj politici diljem svijeta. Ali svi dugovi nisu jednaki.

Ponajprije, vezano uz javni dug, postoji velika razlika između bruto i neto brojki. Dok bruto javni dug u Japanu iznosi ogromnih 246% BDP-a, neto brojka, koja se odnosi na međudržavne dugove, iznosi 127% BDP-a. Štoviše, ono što bi zaista trebalo biti važno vezano uz teret javnog duga neke zemlje su očekivani godišnji troškovi njegovog servisiranja. Kao što je nedavno istaknuo Daniel Gros, dug koji se može prenositi na neodređeno vrijeme s nultim kamatnim stopama uopće nije dug.

To je ekstreman primjer; ali što se fiksna kamatna stopa više približava nuli, i što je duži rok dospijeća, to je manji teret duga. Iako grčki javni dug doseže oko 175% BDP-a, niske kamatne stope – koje su njegovim velikim dijelom fiksne – i dugački rokovi dospijeća znače da bi se njime moglo lakše upravljati nego što se to čini. Grčki odnos servisiranja javnog duga prema BDP-u nalik je na situaciju u Portugalu, ili čak u Italiji. Doista, eto zašto bi najnoviji dogovor s Grčkom, koji povlači za sobom čak još više sanacijskih fondova, mogao funkcionirati, pod uvjetom da ta zemlja usklađuje reprofiliranje duga koje joj je neophodno za preinačavanje pada BDP-a, smanji svoje primarne suficite i provodi reforme za jačanje platne bilance.

Ulaganje u infrastrukturu 
Takva razmatranja ističu zašto je pogrešno usredotočiti se isključivo na godišnje proračune, bez odgovarajućeg obzira za dugoročne implikacije na platnu bilancu vezano uz način uporabe pozajmljenog novca. Ta uska, kratkoročna usredotočenost razlikuje se od pristupa usvojenog u slučaju tvrtki u javnom prometu, u čijem se slučaju naglašavaju snaga bilance stanja i gospodarski potencijal, kao i godišnji računi dobiti i gubitka. Zamislite, primjerice, da Njemačka pozajmljuje s fiksnim realnim kamatnim stopama od 1% s rokom dospijeća od deset godina i ulaže prihod u poboljšanje domaće prometne infrastrukture. Ta ulaganja donose skromne realne financijske stope povrata od 4% kroz pristojbe, cestarine, i, dugoročno, porezne prihode (koji potječu iz porasta BDP-a).

Takva ulaganja bi izravno ojačala njemačku platnu bilancu javnog sektora. Ovdje se čak ne uzima u obzir društveni povrat, nastao uslijed smanjenog broja prometnih zakrčenja i čišćeg zraka. Pored infrastrukture, trošenje u cilju poboljšanja obrazovanja – osobito kako bi se omogućilo da sljedeća generacija stekne vještine neophodne za doprinos gospodarstvu dvadeset prvog stoljeća – također bi imalo za posljedicu brži rast BDP-a. I ono bi također vjerojatno polučilo značajne društvene rezultate.Vladama s pristupom današnjim ekstremno niskim – i često negativnim – realnim kamatnim stopama, može se činiti bezumno pozajmljivanje i ulaganje prije svega u projekte s dugoročnim dobrobitima.

Takvo postupanje osnažilo bi njihove platne bilance, napućilo privatni sektor i pokrenulo zapošljavanje. Ali računice vezane uz platnu bilancu rijetko su u središtu političkih rasprava. Nesumnjivo, pomalo se napreduje uvođenjem dugoročnih razmatranja u pravila o godišnjem proračunu. Tijela poput Europske komisije sve više razlikuju strukturne i cikličke komponente proračunskog deficita, te stoga razmatraju o potencijalom outputu, koji se povećava s ulaganjima u njihovim proračunima. Ali to je samo malen korak u pravom smjeru.

Političari će morati odbaciti ideološke pristranosti koje iskrivljavaju fiskalnu politiku kako bi dugoročni pristup platne bilance dobio uzlet. Zagovaratelji mjera stroge štednje trenutno upotrebljavaju brojke nominalnog duga za zastrašivanje birača, čak i u zemljama s rekordno niskim kamatnim stopama i s velikom dobiti u privatnom sektoru koje se ne usmjeravaju prema ulaganjima. U cilju suprotstavljanja njihovim argumentima, tvorci javnog mišljenja trebali bi naglasiti očekivane dugoročne povrate na inkrementalna javna ulaganja, ne ideološkim argumentima, nego konkretnim primjerima iz različitih sektora u recentnoj povijesti koja su imala razumno dobre stope povrata.

Javna ulaganja i zaduženost 
Naravno, kao što je objasnio ekonomist Charles Wyplosz, analiza održivosti duga svojstveno je neizvjesna. Ali neke se potrebe mogu u razumnoj mjeri predvidjeti. Uslijed ogromnog neudovoljenja potražnji za novom infrastrukturom kompatibilnom s tekućom klimom i za radnike s modernim skupinama vještina, bilo kakva polu-kompetentna vlada trebala bi biti sposobna prikazati vjerojatnost značajnih realnih povrata od inkrementalnih ulaganja. U brojnim zemljama, mogao bi se realno očekivati prosječan povrat od 4% na barem jedan postotak BDP-a vrijednosti inkrementalnih ulaganja.

Ako marginalna realna kamatna stopa iznosi 1%, povećanje javnih ulaganja zapravo bi smanjilo buduću zaduženost. Naravno, moguće je da suviše veliki porast stvori pritisak na realne kamatne stope, čime bi se istisnula potencijalna privatna ulaganja. Ako postoji značajan tečajni rizik, kao što je to slučaj u zemljama bez rezrevne valute, i to bi trebalo uzeti u obzir. 

Dugoročni pristup
Tekuće rasprave o fiskalnoj politici ne bi se trebale usredotočiti na simplističke brojke u naslovima. U cilju osnaživanja završnih računa, i konzervativci i progresivci trebali bi početi promovirati dugoročni pristup kreiranju politike orijentiran na platnu bilancu te se pobrinuti da se rasprave temelje na relevantnim podacima. U protivnom će i dalje prevladavati krive politike te, uz to, anemičan rast BDP-a i usporeno otvaranje radnih mjesta.

© Project Syndicate, 2015.