Sredinom prosinca Ujedinjeni narodi izdat će svoj najnoviji Izvještaj o ljudskom razvoju. Glavna tema ovogodišnjeg izvještaja je priroda rada: kako se način na koji zarađujemo za život transformira uslijed ekonomske globalizacije, novih tehnologija i inovacija u društvenoj organizaciji.

Osobito po pitanju zemalja u razvoju predviđanja su nedvojbeno podijeljena.  Za većinu ljudi tijekom većeg dijela vremena rad je uglavnom neugodan. Tijekom povijesti, zemlje su se obično obogatile teškim i napornim radom. Kad postanu bogati, ljudi obično dobivaju priliku raditi ugodniji posao. Zahvaljujući industrijskoj revoluciji, uporaba novih tehnologija u radu s pamučnim tekstilom, željezom i čelikom te u transportu dovele su do postojanog rasta produktivnosti radne snage po prvi puta u povijesti. Ponajprije u Velikoj Britaniji polovinom osamnaestog stoljeća, a zatim u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi, muškarci i žene nahrupili su sa sela u gradove kako bi udovoljili rastućoj potražnji tvornica za radnom snagom.

Premještanje viška radnika
Međutim, tijekom desetljeća, radnici su imali malo koristi od rastuće produktivnosti. Radili su prekovremeno u zagušljivim uvjetima, živjeli u pretrpanim i nesanitarnim domovima i iskusili slab rast zarade. Prema nekim pokazateljima, kao što je bila prosječna visina radnika, životni standard možda je čak nakratko pao.  Naposljetku, kapitalizam se transformirao i njegova zarada počela se dijeliti u većim razmjerima. To je bilo djelomično stoga što su plaće prirodno počele rasti dok je suficit ruralnih radnika usahnuo. Međutim, što je od jednake važnosti, radnici su se organizirali u cilju obrane vlastitih interesa. U strahu od revolucije, industrijalci su pristali na kompromis. Građanska i politička prava proširila su se na radničku klasu. Slijedom toga, demokracija je dodatno pripitomila kapitalizam. Uvjeti zapošljavanja poboljšali su se dok su sporazumi s vladom ili oni nastali uslijed pregovora doveli do smanjenja radnog vremena, veće sigurnosti, obiteljskih, zdravstvenih i ostalih pogodnosti.

Javna ulaganja u obrazovanje i osposobljavanje učinila su radnike produktivnijima i dala im više slobode izbora. Posljedično, udio radne snage u suficitu je porastao. Dok poslovi u tvornicama nikad nisu postali ugodnim, industrijska zanimanja sad su omogućila standard života srednje klase, sa svim svojim mogućnostima po pitanju potrošnje i životnog stila. Najzad, tehnološki napredak potkopao je industrijski kapitalizam. Produktivnost radne snage u proizvodnim industrijama rasla je znatno brže nego u ostatku gospodarstva. Ista ili veća količina čelika, automobila ili elektronike mogla se proizvesti sa znatno manjim brojem radnika. Stoga se "višak" radnika premjestio u uslužne industrije – obrazovanje, zdravstvo, financije, razonodu, te primjerice, u državnu upravu. Tako je rođeno postindustrijsko gospodarstvo.

Rad je postao ugodan nekima, ali ne svima. Onima s vještinama, kapitalom i iskustvom neophodnim za prosperitet u industrijskom dobu, usluge su ponudile beskrajan raspon mogućnosti. Bankari, savjetnici i inženjeri zarađivali su znatno veće plaće od svojih prethodnika iz industrijskog doba. Također, što je od jednake važnosti, uredski posao omogućio je stupanj slobode i osobne autonomije koju posao u tvornici nikad nije omogućio. Unatoč dugom radnom vremenu (vjerojatno dužem nego kod tvorničkih poslova), profesionalci u uslužnom sektoru imali su znatno veću kontrolu nad svojim svakodnevnim životom, kao i u donošenju odluka na radnom mjestu.

Nastavnici, medicinske sestre i konobari nisu bili ni približno dobro plaćeni, ali su i oni bili oslobođeni svakidašnjeg mukotrpnog rada u proizvodnom pogonu.  Međutim, u slučaju niže kvalificiranih radnika, poslovi u uslužnom sektoru značili su odustajanje od pogodnosti ispregovaranih tijekom industrijskog kapitalizma. Tranzicija prema uslužnoj ekonomiji često je išla ukorak s propašću sindikata, zaštite zaposlenja i standardima po pitanju ravnopravnosti plaća, što je uvelike oslabilo pregovaračku snagu radnika i sigurnost njihovog posla. Stoga je postindustrijsko gospodarstvo otvorilo novi jaz na tržištu radne snage, između onih sa stabilnim, visoko plaćenim, ispunjavajućim poslovima u uslužnom sektoru i onih s nesigurnim, slabo plaćenim i nezadovoljavajućim zaposlenjima.

Dva čimbenika odredila su udio svake vrste posla – te je tako došlo do specifičnog razmjera nejednakosti koji je nastao postindustrijskom tranzicijom: obrazovanje i razina vještina radne snage, kao i stupanj institucionalizacije tržišta rada u uslužnom sektoru (osim proizvodnje). Nejednakost, ekskluzija i dvojnost postale su izraženije u zemljama u kojima su vještine bile slabo distribuirane i brojne usluge približavale su se definicijama ideala trenutnog (spot) tržišta navedenih u udžbenicima. Sjedinjene Američke Države, gdje su brojni radnici primorani imati nekolicinu poslova kako bi živjeli na dostojanstven način, ostaju kanonski primjer tog modela.  Ogromna većina radnika još uvijek živi u zemljama s niskim ili srednjim prihodima i tek im prethode te transformacije. Postoje dva razloga da vjerujemo kako se njihov put u budućnosti neće (ili neće trebati) odvijati na takav identičan način.

Prerana deindustrijalizacija
Ponajprije, postoje razlozi uslijed kojih sigurni radni uvjeti, sloboda udruživanja i kolektivni pregovori ne mogu se uvesti u ranijim fazama razvoja nego što se to događalo kroz povijest. Baš kao što politička demokracija ne treba čekati porast prihoda, snažni standardi radne snage ne trebaju zaostajati za ekonomskim razvojem. Radnici u zemljama s niskim prihodima ne bi trebali biti lišeni temeljnih prava u korist industrijskog razvoja i izvoznih rezultata.

Zatim, sile globalizacije i tehnološkog napretka udružile su se radi mijenjanja proizvodnog rada na način koji znatno otežava, ako ne i onemogućava pridošlicama imitiranje iskustva industrijalizacije Četiri industrijska azijska tigra ili europskog ili sjevernoameričkog gospodarstva prije njih. Brojne (ako ne i većina) zemalja u razvoju postaju uslužne ekonomije, a da nisu razvile veliki proizvodni sektor – postupak koji sam nazvao "prerana deindustrijalizacija." Bi li prerana deindustrijalizacija mogla biti sreća u nesreći, koja bi omogućila radnicima u zemljama u razvoju zaobilaženje mukotrpnih poslova u proizvodnji?

Visoka javna očekivanja
Ako da, nije posve jasno kako bi takva budućnost mogla biti izgrađena. Društvo u kojem je većina radnika jedini vlasnik tvrtke – trgovci, samostalni profesionalci ili umjetnici – i sami određuju vlastite uvjete zapošljavanja, dok je zarađivanje dostatno za dostojanstven život izvedivo samo kad je produktivnost već vrlo visoka diljem gospodarstva. Uslužne djelatnosti visoke produktivnosti- poput informatičkih tehnologija ili financija – zahtijevaju dobro osposobljene radnike, a ne nekvalificirane, kakvih siromašne zemlje imaju napretek.  

Stoga ima dobrih i loših vijesti za budućnost rada u zemljama u razvoju. Zahvaljujući socijalnoj politici i pravima radne snage, radnici mogu postati punim dionicima u gospodarstvu u znatno ranijoj fazi razvojnog procesa. Istovremeno, tradicionalni pokretač ekonomskog razvoja – industrijalizacija – djelovat će sa znatno smanjenim kapacitetom. Kombinacija visokih javnih očekivanja i kapaciteta niskih prihoda koja će iz toga proizaći predstavljat će glavni izazov za sva gospodarstva u razvoju.

© Project Syndicate, 2015.