Javni dugovi su dužničke obveze države, koje su nastale temeljem pozajmljivanja, i to ugovorom o zajmu ili pak na osnovi izdavanja javnih vrijednosnih papira (obveznica) na domaćem i inozemnom tržištu kapitala. Na taj se način pribavljaju sredstva potrebna za pokriće proračunskih i drugih deficita, za podmirenje raznih izvanrednih rashoda, koji se ne mogu pokriti iz redovitih prihoda.

Veličina javnog duga iskazuje se udjelom javnog duga u društvenom proizvodu. U Hrvatskoj je Zakonom o državnom proračunu državni dug definiran kao dug središnjeg proračuna, a javni dug kao dug općeg proračuna. Javni je dug u Hrvatskoj danas jedan od bitnih faktora makroekonomske nestabilnosti. Krajem prvog polugodišta ove godine javni je dug dosegnuo iznos od 224,6 milijardi kuna što je oko 68% BDP-a. U pola godine dug je povećan za 4,4 milijarde kuna, a u posljednjih godinu dana za 26,9 milijardi kuna ili za 13,6%. Činjenica je da se dio ovakvog rasta može pripisati i metodološkim promjenama u obuhvatu javnog duga (usklađivanju s ESA 95 metodologijom) te preuzimanju u javni dug dijela obveza brodogradilišta, zdravstvenog sustava, avioprijevoznika i željeznice u procesu njihova restrukturiranja. 

Ugrožen budući rast
Rast javnog duga u vrijeme krize ne obilježava samo hrvatsku ekonomiju. I mnoge druge nacionalne ekonomije bilježile znatno povećanje, ali uglavnom u funkciji spašavanja posrnulog bankarskog sektora te strateških proizvodnih aktivnosti, odnosno ukupnog gospodarskog rasta, što bi inače trebao biti cilj svake ekonomske politike. U tom je kontekstu u Europskoj uniji udio javnog duga u BDP-u porastao sa 62,0% u 2008. godine na 74,4% u 2009., da bi krajem 2013. dosegao 87,1% BDP-a. Prema posljednjim podacima (za prvi kvartal ove godine), udio javnog duga u BDP-u u EU je iznosio 88% pri čemu je najviši u Grčkoj (174,1% BDP-a), Italiji (136,5% BDP-a) i Portugalu (132,9% BDP-a).

Pritom je 14 zemalja EU imalo viši udio javnog duga u BDP-u od Hrvatske, ali su zato u posljednjih godinu dana samo Cipar, Slovenija i Grčka zabilježile snažnije pogoršanje situacije nego je to bio slučaj u Hrvatskoj. Sama visina našeg javnog duga možda i nije toliko zabrinjavajuća, iako nam to ne bi trebala biti neka utjeha, koliko je zabrinjavajuća dinamika kojom taj dug raste posljednjih godina.Hrvatska je u situaciji da i zbog nepovoljne demografske perspektive i zbog potrebe dinamiziranja gospodarskog rasta mora posebnu pozornost posvetiti problematici javnog duga kako bi izbjegla najgori scenarij. Trenutna je situacija prividno zadovoljavajuća, s obzirom da je provedba ekspanzivne monetarne politike u SAD i EU stvorila prostor za izuzetno jeftino zaduživanje država u kojem smo se mi u svibnju zadužili uz povijesno niski prinos po izdanoj obveznici od svega 4%.

Međutim, vrijeme niskih kamatnih stopa će proći, a onda će financiranje naših visokih obveza postati još veći problem. Naime, već sada nam treba više od 3% BDP-a za plaćanje kamata na postojeće dugove, a rastući iznos potrebnih sredstava za te namjene izravno će ugrožavati mogućnosti budućeg gospodarskog rasta. U okolnostima rasta kamatnih stopa servisiranje javnog duga zahtijevat će sve veća sredstva koja će se moći namaknuti tek većim poreznim opterećenjem poduzetništva i stanovništva. Takva situacija dijelom već i sada, zbog neoptimističnih očekivanja, djeluje na kretanje potrošnje i štednje stanovništva, a u narednom će razdoblju, zbog uvećanih troškova, vršiti dodatni pritisak na pogoršanje ionako niske konkurentnosti našeg gospodarstva.

Pogrešan model
Visoka razina hrvatskog javnog duga posljedica je neadekvatne makroekonomske politike, odnosno neodgovarajućeg razvojnog modela, čiji je osnovni cilj stabilnost cijena i tečaja, a ne razvoj. Model se, naime, temeljio na potrošnji financiranoj inozemnim zaduživanjem, čime su zaduživane buduće generacije, a neophodne strukturne reforme kontinuirano su odgađane. Ulaskom u EU, s obzirom da prije toga nismo uspjeli ubrzati tranzicijski proces i prilagodili se globalnim kretanjima, stvoren je određeni pritisak u pogledu rješavanja utvrđenih makroekonomskih neravnoteža i prekomjernog proračunskog manjka, i to u zadanom roku. U tom kontekstu i rješavanje pitanja visine javnog duga, koji je izašao izvan okvira maastrichtskih kriterija, dobiva na težini, posebno jer se radi o problematici u kojoj se rezultati postižu teže i sporije, odnosno s većim vremenskim odmakom nego kad je u pitanju proračunski deficit. 

Obuzdati javnu potrošnju
Činjenica je, dakle, da se već sada radi o zabrinjavajuće visokom i dugoročno neodrživom rastu javnog duga, a u okolnostima visokog rasta duga BDP i dalje pada. Kako će primjena metodologije ESA 2010, zbog šireg obuhvata opće države, povećati razinu javnog duga neophodno je, sustavno se angažirati na rješavanju te problematike, uključujući i efikasnije upravljanje dugom. U suprotnom, bit ćemo prisiljeni na nametnuta rješenja koja su vezana i uz forsiranu prodaju imovine.

Riješavanje problematike javnog duga treba prvenstveno tražiti u gospodarskom rastu, a to implicira i obuzdavanje javne potrošnje s posebnim naglaskom na promjenu njene strukture. Pritom, održivo smanjenje državne potrošnje podrazumijeva provedbu strukturnih reformi, dok promjena strukture financiranja mora omogućiti da se sredstva usmjeravaju u ona područja i projekte koji će izravano inducirati gospodarski rast. Sve to u kontekstu izmjene ciljeva makroekonomske politike pri kojem u prvi plan mora doći rast proizvodnje, zaposlenosti i izvoza, što u posljednja, barem dva desetljeća ako ne i više, nije bio slučaj.