Najavljivane kao spasonosno rješenje za problem ovrha bez kontrole zbog kojih je 330.000 blokiranih građana, zbog kojih su bankari nervozno mjesecima lomili prste, izmjene Ovršnog zakona u praksi su tek dimna zavjesa. Uz isprike na nesretnu aluziju na požare na Jadranu, drugačije se nikako ne mogu nazvati pompozno najavljivana rješenja PR-ovskih mašinerija s Markovog trga.

Ukratko, niti će te izmjene pod kontrolu staviti sve koji parazitiraju na procesu ovrha – od odvjetničkih ureda do javnih bilježnika – eksponencijalno povećavajući problem, niti su kvalitetni instrument socijalne zaštite. U javnosti je najjače odjeknula Mostova ideja (koju je Plenkovićeva Vlada objeručke prihvatila) o zabrani ovrhe nad jedinom nekretninom. I to je, nominalno u zakonu, ali uz bitni dodatak da klijent banke može kod javnog bilježnika ovjeriti izjavu (koja time postaje ovršna isprava) da pristaje založiti baš tu jedinu nekretninu u korist banke.

Jeftini politički bodovi

I ta odredba raskrinkava cjelokupno licemjerje skupljanja jeftinih političkih bodova na temi ovrha. Da se razumijemo, da je zaista zabranjena ovrha na jedinoj nekretnini Hrvatska bi efektivno jednim potezom ukinula stambeno kreditiranje, a vjerojatno i širom otvorila vrata tužbama banaka protiv države kad bi im postojeći zalozi postali bezvrijedni.

Jer, koja bi banka dala stambeni kredit bez hipoteke? Sada ispada da će država zaštiti upravo one klijente kojima ne treba upis zaloga, a to su oni malobrojni iz top ešalona. Niti ostala rješenja u bitnom ne rješavaju ključne probleme ovrha u zemlji. Podizanje neovršivog dijela primanja s dvije trećine na tri četvrtine i zabrana ovrhe na nekretnini za dug čija je glavnica manja od 20.000 kuna, dio stručnjaka pozdravlja s aspekta socijalne zaštite, no te mjere nose i rizike.

Nepouzdana naplata nije samo problem tvrtki niti je samo Agrokor kreirao nelikvidnost do razine kriminala već je neplaćanje postalo paradigma ekonomskih odnosa dviju ugovornih strana, što uključuje i građane. Od guranja parkirnih kazni u zastaru, švercanja u tramvaju, do skrivanja vlasništva da se izbjegne alimentacija ili plaćanje poreza, društveno je poželjno “snaći se”, umjesto da takvo ponašanje bude tabu.

Uz to, živimo u zemlji s niskim prosječnim plaćama zbog kojih bankari olabavljuju pravila o najmanjoj visini primanja za dizanje kredita; žalosna je istina da bez uračunavanja sivih prihoda (od pomoći roditelja do rada na crno) dobar dio građana ne bi se kvalificirao da odobravanje kredita.

Psihološki instrument

U takvim uvjetima uz realno slabo funkcionirajući pravni sustav, prijetnja ovrhom snažan je psihološki instrument koji vjerovnici imaju. Vezanje ruku vjerovnicima, uključujući i banke, za naplatu njihovih potraživanja šalje lošu poruku i otvara rizik moralnog hazarda. Uostalom, zašto pomiriti dug ako se možeš nekažnjeno izvući s njegovim neplaćanjem? Tu se kristalno jasna paralela može povući s (ne)plaćanjem poreza. Obveze svih onih koji ne plate porez, jednostavno se prelijevaju na uredne platiše. Što je veća stopa evazije, veći je pritisak na oni koji ju ne primjenjuju. Nebitno je tko će, ali proračun treba popuniti. Isto vrijedi i u slučaju nevraćanja kredita. Trošak zajmova koji se bankama ne vraćaju (ili država motivira na njihovo ne vraćanje, slučajno ili ne), filigranski se ugrađuju u cijene novih kredita ili u promjenjive kamate postojećih zajmova, i to je ono što je država trebala imati na umu kod izmjena ovršnih propisa.

Kreiranje socijalne politike jedna je od ključnih zadataka države. Ona se treba pažljivo promisliti i implementirati nakon ozbiljnih analiza, a ne na politikantski bez vaganja posljedica. U suprotnom gašenje jednog požara, samo potpiruje druge koji jednako tako mogu imati razorne posljedice za državu i građane.