Ne postoji čarobno keynesijansko rješenje tegoba eurozone.

No, nevjerojatno zbrkane tvrdnje koje ovih dana prevladavaju, kako prekomjerna štednja ubija Europu, nisu iznenađenje. Komentatori zbivanja zaglavili su u političkim pitanjima i odmahuju na prijedlog bilo kakva ostvariva cilja, dok mase koje se protive štednji očito vjeruju da postoje neka jednostavna ciklička rješenja za teške strukturne probleme. Već dugo tvrdim da nevolje eurozone izviru iz činjenice da je europska fiskalna i monetarna integracija otišla predaleko u odnosu na aktualnu političku, fiskalnu i bankarsku uniju.

To nije problem s kojim je Keynes bio upoznat, a kamoli problem koji je pokušavao riješiti.Povrh svega, bilo kakva realistična strategija za rješenje krize eurozone mora sadržavati otpis (oprost) dugova perifernih zemalja, i to golemih razmjera. Naime, te su zemlje nagomilale nevjerojatno velike bankarske i državne dugove, razlika između kojih se posvuda u Europi zamaglila, zbog čega ubrzani održivi rast ostaje samo san. 

Ništa bez otpisa
Ovo nije prvi put da naglašavam potrebu za opsežnim otpisom dugova. Prije dvije godine u članku pod nazivom "PIG – Tvrdoglavi gospodari Europe" napisao sam: "Europa je zapala u ustavotvornu krizu. Nitko nema moć i snagu predstaviti kakvo razumno rješenje dužničke krize perifernih zemalja. Umjesto da se posvete restrukturiranju očigledno neodrživih dužničkih opterećenja Portugala, Irske i Grčke (PIG), političari i parlamentarni zastupnici zauzimaju se za još jedno povećanje paketa spasa uz nikad manje realne uvjete štednje".Kolegica s kojom često surađujem na člancima Carmen Reinhart također tvrdi isto, što izražava možda i još jasnije od mene. Tako je u svibnju 2010. godine u riječi urednika u Washington Postu (u suradnji s Vincentom Reinhartom) opisala "Pet mitova o europskoj dužničkoj krizi", među kojima je i "Mit broj 2: Fiskalna štednja riješit će sve europske dužničke tegobe". Tu smo mantru ponovili nebrojeno puta u nizu različitih okolnosti, što će potvrditi svaki objektivni promatrač.Tijekom restrukturiranja duga sjeverne zemlje eurozone (uključujući Francusku) vidjet će kako stotine milijardi eura nestaje u tren oka. Porezni obveznici sa sjevera Europe bit će prisiljeni ubaciti goleme količine kapitala u banke, čak i u slučaju da vlasti proknjiže znatne gubitke velikih vjerovnika, što bi trebale učiniti. Te stotine milijardi unaprijed su izgubljene, a zamagljivanje očiju javnosti ne može još dugo potrajati.Blaži način postizanja skromnijega smanjenja javnog i privatnog dužničkog opterećenja bio bi posvetiti se razdoblju održive, ali umjerene inflacije, kao što sam preporučio u prosincu 2008. u komentaru pod nazivom "Inflacija je sada manje zlo". Naime, održiva umjerena inflacija pridonijela bi bržem smanjenju realne vrijednosti nekretnina te potencijalno olakšala brži rast njemačkih plaća u odnosu na periferne zemlje. Prije četiri i pol godine to je bila sjajna zamisao. I danas je to dobra zamisao.

Politička integracija eurozone 
Što se još mora dogoditi? Sljedeći koraci trebali bi biti gospodarsko restrukturiranje na nacionalnoj razini i politička integracija eurozone. U komentaru "Euro bez centra neće opstati" zaključujem da "bez daljnje dubinske političke i ekonomske integracije, u kojoj na kraju možda neće sudjelovati sve trenutačne članice eurozone, euro možda neće doživjeti čak ni kraj ovoga desetljeća".Po tom pitanju sve su oči uprte u Njemačku, ali danas je Francuska ta koja će odigrati ključnu ulogu u odluci o sudbini eura. Naime, Njemačka ne može unedogled sama snositi teret eura. Francuska mora postati drugi kamen temeljac rasta i stabilnosti.Privremene keynesijanske mjere vezane uz potražnju možda mogu pridonijeti ostvarenju kratkoročno održivog unutarnjeg rasta, no neće riješiti dugoročni francuski problem konkurentnosti. Istodobno se Francuska i Njemačka moraju složiti oko pristupa koji će u idućih nekoliko desetljeća dovesti do jače političke unije. U suprotnom slučaju bankarska unija koja se već počela ostvarivati, kao ni fiskalni transferi, neće posjedovati potrebnu političku legitimnost.

Kao što je primijetio moj kolega Jeffrey Frankel, njemačka elita već 20 godina ustrajno tvrdi da eurozona neće postati unija transfera. No, na kraju se pokazalo da su obični Nijemci bili u pravu, a pripadnici elite u krivu. Jer, namjerava li eurozona opstati, sjeverne zemlje morat će nastaviti potpomagati periferiju novim zajmovima sve dok se ponovno ne uspostavi pristup privatnim tržištima. Dakle, s obzirom na to da će Njemačka platiti još puno računa (bez obzira na to hoće li eurozona opstati ili ne), kako može na najbolji način iskoristiti jakost svoje bilance s ciljem ublažavanja europskoga problema rasta? Neupitno je kako mora dati pristanak u vezi sa sve značajnijom ulogom Europske središnje banke unatoč očitim implicitnim fiskalnim rizicima. Ne postoji potpuno siguran put u budućnost.No, osim jednostavna proširenja bilance Europske središnje banke, spominje se cijela lepeza shema za financiranje nižih njemačkih troškova kreditiranja u vidu pomoći zemljama partnerima. Međutim, da bi ikakva suvisla podjela tereta s riječi prešla u djelo, vođe eurozone morat će odustati od snova o tome kako će jedinstvena valuta preživjeti još 20 ili 30 godina bez jače političke unije. 

Suočavanje sa stvarnošću
Otpis dugova i raznorazna jamstva neizbježno će dovesti do povećanja njemačkog državnog duga jer će vlada morati spašavati njemačke banke (a vjerojatno i banke nekih susjednih zemalja). Stoga, što prije dođe do prihvaćanja stvarnog stanja stvari, to će niža biti dugoročna cijena svih ovih postupaka.Moje je stajalište kako izravna uporaba njemačke bilance za pomoć susjedima ima puno više izgleda za uspjeh od pretpostavljenog "učinka kapanja" fiskalne ekspanzije pod vodstvom Njemačke. Na žalost, taj se argument naizgled negdje izgubio u najnovijim raspravama o sudbini Europe: koliko god glasan i agresivan postane pokret protiv štednje, na žalost, i dalje neće biti nikakva jednostavnog keynesijanskog lijeka za nevolje jedinstvene valute vezane uz rast i dugovanja.

Copyright: Project Syndicate, 2013.