Izjava da će sljedeća godina biti ključna za Europsku uniju već je postala kliše svakog prosinca. Shema je već poznata: Europa proživljava turbulentnih 12 mjeseci, potaknutih događajima za koje nije bila pripremljena, improvizira neku reakciju i odlučuje se pozabaviti dubljim strukturnim pitanjima. Tada dođe sljedeća godina i Europu ponovno preplave događaji, da bi opet iznova pala u klopku kratkoročne reakcije na krizu.

Hoće li 2018. godina prekinuti ovu shemu? Ukratko, to bi se možda moglo dogoditi – ili barem postoji ta mogućnost. Nakon gotovo cijelog desetljeća nemilosrdne drame – financijske katastrofe, iza koje je uslijedila invazija Rusije na Ukrajinu i pripajanje Krima, migracijska kriza, glas za Brexit te izbor američkog predsjednika koji je doveo u pitanje transatlantske odnose  – Europa ulazi u 2018. godinu na relativno stabilnoj poziciji. Ne samo da na europskim granicama nema nikakve krize na pomolu, već, usprkos anemičnom rastu, gospodarski izgledi također se doimaju stabilnima. 

Štoviše, izbori u tri najveća europska gospodarstva u 2017. godini nisu doveli do daljnjih pobuna populista. Francuska sad ima proeuropskog predsjednika Emmanuela Macrona; proeuropska velika koalicija pojavljuje se u Njemačkoj; dok je britansko čelništvo, iako duboko podijeljeno, uspjelo postići sporazum sa svojim partnerima u Europskoj uniji vezano uz dokument o "razvodu braka" koji će poslužiti kao platforma za nastavak pregovora. Italija je jedina veća zemlja članica Europske unije čiji su izbori zakazani za 2018. godinu. 

Zlatna prilika za EU
Europa trenutno ima zlatnu priliku za isticanje važnosti kreiranja politika nad samom politikom, kao i za provedbu reformi neophodnih za postavljanje temelja za prosperitetniju, sigurniju i dinamičniju budućnost. Nema vremena za gubljenje: obrisi 2019. godine već naznačavaju da će ona biti složena, jer će uključivati izbore za Europski parlament, imenovanje nove Europske komisije i rok za postizanje sporazuma o Brexitu. 

To znači da Europa ima 12 mjeseci za napredak u nizu područja, uključujući zajedničku obrambenu politiku, trgovinu, energetsku uniju, reformu Schengenskog prostora i bankarsku uniju. Međutim, tijekom sljedeće godine usklađeni napori od osobite su važnosti na tri područja – jedno je unutrašnje, jedno regionalno i jedno globalno.  Prvo područje na kojem je napredak neophodan je izgradnja jedinstvenog digitalnog tržišta.

Godine 2015. Europska unija predstavila je svoju "strategiju jedinstvenog digitalnog tržišta", s ciljem pokretanja europskog digitalnog sektora. Od tada je postignut nekakav napredak – poglavito po pitanju politički popularnog ukidanja troškova roaminga od strane pružatelja mobilnih usluga. No, stvaranje okruženja koje će omogućiti europskim tvrtkama postizanje rasta i međunarodnu konkurentnost te njihovo istovremeno suprotstavljanje preuzimanju tržišta od strane industrijskih divova iziskivat će daleko više posla. Obzirom na istek mandata predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera u 2019. godini, vrijeme je da se to učini tijekom nadolazeće godine. 

Neispunjena obećanja Africi
Drugo područje tiče se odnosa Europe s Afrikom. Migracijska kriza naglasila je razmjere u kojima je budućnost ta dva kontinenta neraskidivo povezana – te u kojoj je mjeri do ovog trenutka Europska politika po pitanju Afrike bila neučinkovita. Europa ima dugu povijest davanja i kršenja obećanja da će promijeniti svoj pristup Africi. Dobra vijest je da ima razloga za vjerovati da bi takva promjena i izgradnja produktivnog odnosa usmjerenog na rezultate mogla napokon biti neminovna. Naposljetku, Europa je trenutno suočena s rizikom: ako ne poradi na stvaranju prilika i stabilizaciji upravljanja u Africi, migracijski pritisci će se nastaviti pa čak i intenzivirati. Vlastiti interes se često pokazao daleko snažnijom motivacijom od altruizma.

Uspjeh će nalagati odmak od patroniziranja prošlosti prema ravnopravnoj suradnji. Afrika i Europa moraju surađivati na ravnopravnoj razini u cilju nadilaženja kratkoročnih rješenja usredotočenih na zaustavljanje migracijskih tokova i usvajanje pristupa koji se hvata u koštac s njihovim glavnim uzrocima – uključujući, ponajprije, loše upravljanje. Na nedavno održanom summitu Europske unije i Afričke unije, moglo se nazrijeti nastajanje takvog pristupa kroz plan za poticanje privatnih ulaganja – a ne pomoći – uvelike putem davanja jamstava. Pitanje jest je li Europa napokon spremna za ispunjavanje vlastitih obećanja, kroz ulaganje vremena, napora i političkog kapitala u produbljivanje angažiranosti i postizanje stvarne reforme upravljanja.

Zauzeti mjesto SAD-a
Treće najvažnije područje u kojem Europa mora ostvariti napredak u 2018. godini je u ponovnom pronalaženju svoje uloge globalnog vođe po pitanju klimatske politike. Macronovo nedavno okončano okupljanje po pitanju klimatskih promjena odaslalo je pozitivnu poruku, no ono je također istaknulo želju, osobito unutar poslovne zajednice, za globalnim vodstvom većih razmjera koje bi se bavilo klimatskim promjenama u vremenu u kojem SAD izbjegava međunarodnu suradnju, osobito vezano uz pitanja okoliša. Europa bi trebala popuniti prazninu koja je ostala iza SAD-a.

Međutim, obzirom na činjenicu da se Pariški sporazum o klimatskim promjenama (iz kojeg se Trumpova administracija povukla ranije ove godine) upravo nalazi u ključnoj fazi određivanja pravila, Europa mora djelovati brzo, kako bi osigurala razumnu i odgovornu suradnju. Konkretno, uvidjevši greške koje su kulminirale na katastrofalnom klimatskom summitu održanom u Copenhagenu 2009. godine, EU bi trebala ponizno raditi na izgradnji različitih koalicija. Nadolazeća godina će donijeti svoje vlastite neočekivane događaje i odvlačenja pažnje.  Ali ostaje činjenica da je 2018. godina na putu da postane godina relativnog mira za Europu, čime se Europi pruža rijetka prilika za postizanje važnog napretka po pitanju dubljih, dugoročnijih izazova. Takva se prilika ne smije propustiti.

© Project Syndicate, 2017.