Trenutno postoje četiri scenarija za globalne gospodarske izglede. Tri podrazumijevaju potencijalno ozbiljne rizike s dalekosežnim posljedicama za tržišta.

Najpozitivnije je “meko slijetanje”, gdje središnje banke u razvijenim gospodarstvima uspijevaju vratiti inflaciju na svoje ciljeve od 2% bez izazivanja recesije. Postoji i mogućnost mekšeg slijetanja. Ovdje se postiže inflacijski cilj, ali kroz relativno blagu (kratku i plitku) recesiju.

Pripitomljavanje inflacije
Treći scenarij je tvrdo slijetanje, u kojem povratak na inflaciju od 2% zahtijeva dugotrajnu recesiju s potencijalno ozbiljnom financijskom nestabilnošću (kao što su veće poteškoće banaka i akteri s visokom financijskom polugom koji imaju ozbiljne poteškoće u servisiranju duga).

Ako napori za pripitomljavanje inflacije izazovu ozbiljnu gospodarsku i financijsku nestabilnost, postaje moguć četvrti scenarij: središnje banke ustuknu i odluče dopustiti inflaciju iznad ciljanih razina, riskirajući promjene u inflacijskim očekivanjima i postojanu spiralu plaća i cijena.

Kako sada stvari stoje, eurozona je već u tehničkoj recesiji, s padom BDP-a u četvrtom kvartalu 2022. i prvom kvartalu 2023., a inflacija je i dalje dobrano iznad cilja (unatoč nedavnom padu). Ujedinjeno Kraljevstvo još nije u recesiji, ali rast je naglo usporio i inflacija je i dalje tvrdoglavo visoka (iznad prosjeka država članica OECD-a).

I Sjedinjene Američke Države pogodilo je naglo usporavanje gospodarstva u prvom kvartalu, iako je temeljna inflacija (koja isključuje cijene hrane i energije) ostala visoka (iako pada, ostaje iznad 5%).

Čini se i da je oporavak Kine nakon COVID-a zastao, dovodeći u pitanje vladin relativno skroman cilj rasta od 5% za 2023. I druga gospodarstva s tržištima u nastajanju i granična gospodarstva bilježe relativno anemičan rast u odnosu na svoj potencijal (s iznimkom Indije), a mnoga još pate od vrlo visoke inflacije.

Koji je od četiri scenarija najvjerojatniji? Iako je inflacija pala u većini naprednih gospodarstava, to nije učinila tako brzo kao što su se središnje banke nadale, djelomično zato što su jaz između ponude i potražnje na tržištu rada i brz rast plaća pridonijeli inflatornom pritisku u radno intenzivnim uslužnim sektorima. Ekspanzivna fiskalna politika i dalje potiče potražnju i doprinosi postojanosti inflacije.

To je središnjim bankama otežalo ispunjavanje obveza po pitanju stabilnosti cijena. Tržišna očekivanja da su središnje banke završile s povećanjem kamatnih stopa i da će čak početi smanjivati kamatne stope u drugoj polovici 2023. izjalovila su se.

Američke Federalne rezerve, Europska središnja banka, Engleska središnja banka (BoE) i većina drugih velikih središnjih banaka morat će još više povećati kamatne stope prije nego što budu mogle zastati. Dok to čine, usporavanje gospodarstva postat će ustrajnije, povećavajući rizik od gospodarske kontrakcije i novih dužničkih i bankarskih stresova.

Tko bi riskirao krize
Geopolitički događaji istodobno nastavljaju gurati svijet prema nestabilnosti, deglobalizaciji i većoj fragmentaciji. A sada kada oporavak Kine gubi na snazi, mora ili slijediti agresivne poticajne politike – s posljedicama za inflaciju na globalnoj razini– ili riskirati znatni podbačaj ciljeva rasta.

S pozitivne strane, rizik od ozbiljne kreditne krize smanjio se od bankarskih neuspjeha u ožujku, a neke su cijene sirovina ublažene (djelomično zbog očekivanja recesije), što je pomoglo ublažavanju inflacije roba. Rizik od tvrdog slijetanja (treći scenarij) stoga se čini nižim nego što je bio prije nekoliko mjeseci.

Međutim, uslijed tvrdoglavo visokog rasta plaća i temeljne inflacije koja primorava središnje banke na dodatno povećanje kamatnih stopa, kratka i plitka recesija sljedeće godine (drugi scenarij) postala je mnogo vjerojatnija.

Što je još gore, ako se ostvari blaga recesija, to može dodatno narušiti raspoloženje potrošača i poduzeća, stvarajući uvjete za ozbiljniji i dugotrajniji pad i povećavajući rizik od financijskog i kreditnog stresa.

Suočene s mogućnošću da se drugi scenarij razvije u treći, središnje banke mogle bi dopustiti da inflacija ostane znatno iznad 2%, umjesto da riskiraju izazivanje ozbiljne gospodarske i financijske krize.

Stoga trilema monetarne politike s početka 2020-ih ostaje. Središnje banke suočavaju se s iznimno teškom zadaćom istodobnog postizanja stabilnosti cijena, stabilnosti rasta (bez recesije) i financijske stabilnosti.

Koje su posljedice za cijene imovine u tim scenarijima? Do sada su američke i globalne dionice preokrenule svoje medvjeđe tržište za 2022., a prinosi na obveznice pomaknuli su se nešto niže – obrazac koji je u skladu s mekim slijetanjem za svjetsko gospodarstvo, gdje inflacija pada prema ciljanoj stopi i izbjegava se smanjenje rasta.

Štoviše, američke dionice, uglavnom tehnološke dionice, ojačane su velikom bukom oko generativne umjetne inteligencije.Ali čak i kratka i plitka recesija – a kamoli tvrdo slijetanje – uzrokovala bi značajan pad vrijednosti američkih i globalnih dionica.

A ako bi središnje banke tada trepnule, posljedično povećanje inflacijskih očekivanja potaknulo bi dugoročne prinose na obveznice i na kraju naštetilo cijenama dionica, zbog višeg diskontnog faktora koji bi se primjenjivao na dividende.