Koliko nas učestalost parlamentarnih izbora te prepucavanje političara oko tema – u kojim u konačnici razliku čini jedino broj onih koje će zaposliti odmah nakon svoje pobjede – udaljava od važnih pitanja koja bi mogla oblikovati našu budućnost na prvu je teško procijeniti.

Ali kada zastanemo na trenutak i oporavimo se od pobjedničkog slavlja ili tuge izazavne porazom (kako tko među izbornim akterima) mogli bi shvatiti da zbog našeg izbornog “tramaka” svijet nije stao.

Dapače, nastavio se okretati, a silnice koje ga pokreću, kako su nam donijele pad gospodarstva sada nam donose rast. Naš jedini grijeh ostaje taj što s njima nismo ni pokušali upravljati, a oni skeptični i ogorčeni rekli bi kako je nama isto bez i s Vladom (žalosno je što se opće javno mnijenje polako priklanja upravo tom pogledu). To je nešto oko čega bi se naši političari trebali zabrinuti jer takav stav ne samo da neće pokrenuti državu nego će na dulje razdoblje isprazniti biračka mjesta koja će ostati pusta i namijenjena samo odanim vojnicima stranaka.

Zapošljavanje ili ograda

Ali sve to na stranu, novu Vladu (tko kod je činio) čekaju velike stvari, a one nisu gospodarski ili obrazovni oporavak onako kako ga mi vidimo, već druga dva izrazito opasna globalna fenomena.
Prvi se zove izbjeglice i nalazi se na našim vratima. Kriza je to koja će zahtijevati izrazito proračunato, hladno i nadasve državničko upravljanje. U ovom trenutku pred otvorenim vratima Hrvatske stoji oko 3000 migranata, a iza naših leđa razapeta je žica.

Kako će se Hrvatska postaviti nitko ne zna. Svo naše znanje o toj vrlo važnoj temi svodi se na ono što smo čuli u predizbornim floskulama, te činjenicu da je MUP uložio oko 50 milijuna kuna u sofisticiranu opremu za nadzor granice. Nitko se se nije zapitao trebaju li nam možda migranti – onako kako ih trebaju Njemačka ili Francuska, zemlje koje na taj način popunjavaju radnu snagu i osvježavaju demografsku sliku – ili nam možda ne trebaju pa je vrijeme da poput Mađarske ili Slovenije dignemo vojsku ili žicu.

Nijedno rješenje ne smije biti izvedeno iz prijeizbornih obećanja već traži pametnu interdisciplinarnu studiju. Može li se itko sjetiti kada je politika spomenula nešto slično. Teško, jer mi se ne možemo dogovoriti niti oko manje važnih stvari – poput načina na koji bi zajahali val svjetskog oporavka gospodarstva – pa možda jašući na njemu ostvarili neke dugoročnije benefite, a ne samo pobjedu na izborima.

Druga izrazito važna stvar o kojoj na ovim izborima nismo čuli ništa zove se budućnost Europske unije – ne naše članstvo i prepucavanje sa Srbijom, ne silan novac iz fondova – već činjenica da se upravo pod pritiskom izbjeglica, ali i izlaskom Velike Britanije iz Unije lice te asocijacije ubrzano mijenja.

Kako odgovoriti desnici?

Uostalom u ovom trenutku francuska desničarka Marine Le Pen najavljuje referendumo o izlasku iz EU ukoliko njezina stranka dobije izbore, bezazleni nisu ni desničari koji polako ali sigurno rastu u Njemačkoj i drugim europskim državama.
O pitanju opstojnosti i obliku EU od naših političara neće se čuti ništa. Mi znamo da nas čeka puno novca iz fondova te da ćemo tako potaknuti gospodarstvo i zaposlivost, ali ne znamo što će biti onda kada ne bude Angele Merkel ili na vlast dođe Marine Le Pen. Razlog tome je što se mi uvelike ne doživljavamo kao dio Unije, cjeline u kojoj moramo imati stav, već kroz prizmu domaćih političara EU vidimo kao veliku kasicu- prasicu. Pitanje je što ćemo učiniti kada tu kasicu netko razbije.

Do tada možemo biti zahvalni na činjenici da nam kretanje svjetskog gospodarstva ide na ruku, a novoj Vladi poželjeti malo više državničkog ponašanja, a manje dnevnopolitičkog prepucavanja.