Svijet je trenutno suočen s nečim što promatrači nazivaju "sinkroniziranim" zamahom rasta. Što to znači za ekonomsku "konvergenciju" razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, kao temu koja je prestala u tolikoj mjeri plijeniti pažnju nakon nastupanja Velike recesije prije jednog desetljeća?

Tijekom 1990-ih, gospodarstva u razvoju, razmatrana u cjelini, počela su rasti brže od naprednih  gospodarstava (izraženo u per capita terminima), što je udahnulo optimizam da će doći do konvergencije proizvodnje i dohotka tih dviju skupina. U razdoblju od 1990. do 2007., prosječni godišnji rast per capita u gospodarstvima u razvoju bio je 2,5 postotna boda viši nego u razvijenim gospodarstvima. U razdoblju od 2000. do 2007., taj se je jaz proširio na 3,5 postotna boda.

Promjena dinamike
Iako nisu sve zemlje postigle napredak – brojna mala gospodarstva nisu iskazala toliko dobre rezultate – na agregiranoj osnovi, struktura svjetskog gospodarstva prolazila je kroz transformaciju. Države u Aziji hvatale su korak osobito brzim tempom, pokretane velikim, dinamičnim gospodarstvima u Indiji, a čak i više gospodarstvom Kine (koja je zabilježila gotovo tri desetljeća dvocifrenog rasta BDP-a). Međutim, nakon izbijanja globalne financijske krize 2007. godine, ta se dinamika promijenila. Isprva se činilo da je došlo do ubrzanja konvergencije.

Uslijed činjenice da je došlo do zastoja rasta u razvijenim gospodarstvima, vodstvo zemalja u razvoju u smislu rasta per capita doseglo je četiri postotna boda. Ipak, do razdoblja između 2013. i 2016. godine došlo je do usporavanja rasta u brojnim gospodarstvima u nastajanju – osobito u Latinskoj Americi, gdje je Brazil zabilježio negativni rast 2015. i 2016., dok je istovremeno došlo do oporavka rasta u Sjedinjenim Američkim Državama. Svjedočimo li kraju konvergencije, kao što su tvrdili neki promatrači?

Odgovor na to pitanje ovisit će o sposobnosti gospodarstava u razvoju za pronalaženjem i iskorištavanjem novih, naprednijih izvora rasta. U prošlosti je glavni pokretač konvergencije bila proizvodnja. Zemlje u razvoju koje su napokon stekle neophodne vještine i institucije primijenile su tehnologije naprednih zemalja na lokalnoj razini, iskorištavajući pogodnosti obilja jeftine radne snage. No, kako je tvrdio Dani Rodrik, taj je izvor laganog sustizanja putem oponašanja uglavnom iscrpljen.

Voćke koje su bile nadohvat ruke u proizvodnji već su bile ubrane. Tehnološko sustizanje teže je u uslužnom sektoru, na koji trenutno otpada veći udio ukupne dodane vrijednosti. Povrh toga, današnje najsuvremenije tehnologije – poput robotike, umjetne inteligencije (AI) i bioinženjeringa – složenije su nego industrijska mašinerija i moglo bi ih biti teže kopirati. Nadalje, budući da inteligentni strojevi mogu u sve većoj mjeri popuniti nisko plaćena radna mjesta, troškovna prednost zemalja u razvoju mogla je biti značajno umanjena.

Raspodjela povlastica
Ipak, kako ističu Daron Acemoglu i Pascual Restrepo, utjecaj takvih tehnologija slojevitiji je od toga. Prema njihovom mišljenju, agregatna proizvodnja je funkcija tradicionalne radne snage, tradicionalnog kapitala i kapitala uključenog u zadatke koji se mogu u potpunosti izvršiti bez radne snage.  Rast u tehnološkom napretku s povećanjem tradicionalne radne snage i porastom kapitala ili u napretku koji raseljava radnu snagu, povećao bi proizvodnju, ali bi rast u ovom potonjem također doveo do smanjene potražnje za radnom snagom i nižih plaća.  Za razliku od toga, rast proizvodne učinkovitosti, produbljivanje automatizacije ili stvaranje potpuno novih zadataka, povećao bi potražnju za radnom snagom i povisio plaće.

Naravno, da bi se robotika i umjetna inteligencija pojavile u lancima vrijednosti zemalja u razvoju, uključujući usluge temeljene na novim tehnologijama koje pomiču granice, bit će neophodan minimalan skup određenih vještina i infrastrukture. No, može se pokazati da razmještaj novih tehnologija i zadataka u gospodarstvima u nastajanju neće biti teži ili skuplji nego u razvijenim zemljama. Na tom području mnogo će toga ovisiti o tome koja je vrsta komplementarne radne snage neophodna. Često se pretpostavlja da je zaliha vrlo visoko kvalificirane radne snage od ključne važnosti za razmještaj umjetne inteligencije. To bi u nekim slučajevima moglo biti istinito, ali upravo bi suprotno moglo biti istinito u ostalima.

Primjerice, nove tehnologije koje raseljavaju radnike mogle bi učiniti izvodivim aktivnosti za koje je prethodno bilo nedovoljno kvalificirane radne snage. Stoga, potpuna automatizacija može dovesti do toga da veći udio gospodarske aktivnosti bude lociran u nekoj zemlji u razvoju. Još jedan čimbenik koji će oblikovati proces tehnološke nadogradnje u zemljama u razvoju je spremnost globalnih tvrtki na ulaganja. Globalne tržišne strukture i određivanje cijena djelomično će odrediti raspodjelu povlastica. Isto vrijedi i za učinkovitost zemalja u usvajanju regulatornih lekcija, uključujući i kako osmisliti pravila koja privlače ulagače, preuzimaju važne segmente lanaca vrijednosti i osiguravaju dostatno veliki udio dobitaka od inovacija.  One zemlje koje mogu brzo učiti, mogu zapravo ostvariti brži rast nego napredna gospodarstva, čak i u sektorima visokih tehnologija.

Usporavaju konvergenciju
Naravno, brojnim zemljama i sektorima ostaje znatan prostor za sustizanje u tradicionalnom smislu, a to je proces koji će vjerojatno nastaviti s poticanjem rasta. No, to neće biti dostatno za poticanje istinske konvergencije.  Da bi to postigle, zemlje u razvoju trebat će razmjestiti nove tehnologije na relativno učinkovit način, uzimajući u obzir ulogu vještina neophodnih na tržištu rada te regulativu.  To neće biti lako i možda se nikad nećemo vratiti u "zlatno doba" konvergencije koje je prethodilo 2007. godini. Međutim, od novih tehnologija ne bi trebalo očekivati da zaustave konvergenciju, iako ju one vjerojatno usporavaju.

© Project Syndicate, 2018.