Tijekom posljednjih deset godina Europska unija pretrpjela je niz dotad neviđenih kriza kakve se vjerojatno nikada neće ponoviti. No pred njom sada stoje drugi, jednako teški izazovi te ne bi bilo naodmet dobro upamtiti pouke koje smo dosad naučili.

Jedna od njih jest da jedinstvo nije izbor, ono je glavni preduvjet gospodarskog blagostanja Europske unije i njezine političke relevantnosti. Zapanjujuće je da se od 2004. godine, kada sam stupio na mjesto predsjednika Europske komisije broj članica Unije gotovo udvostručio, odnosno popeo s tada 15 na današnjih 28 članica. Od 2004. do 2014. proširili smo i EU i eurozonu. No što je najvažnije, održali smo Europu cjelovitom i jedinstvenom. Žustro sam se borio za to jedinstvo, osobito dok sam svemu usprkos branio grčko stalno članstvo u eurozoni, kao i kada sam se oštro protivio cjepkanju eurozone, što su neki predlagali. Komisija je u svakom trenu bila svjesna ne samo dramatičnog učinka mogućeg izlaska Grčke iz eurozone ili njezina izbacivanja iz te skupine, već i potencijalnih učinaka prelijevanja, kako financijskih i gospodarskih, tako i političkih. Za razliku od ostalih, nikada nismo ispustili iz vida sustavne učinke odluka diljem eurozone i Europske unije. 

Izbjegavanje fragmentacije
Navedeno zahtijeva solidarnost i odgovornost, napose solidarnost bolje stojećih država Unije te odgovornost onih kojima su prijeko potrebne reforme. Komisija je jednako odlučna u zahtjevima koje iznosi u pogledu obje pretpostavke. Ista logika primjenjiva je na još jedan suštinski problem s kojim sam se suočio, a to je potreba za produbljivanjem eurozone te istodobnim očuvanjem integriteta Europske unije u cjelini. Spomenuto će i u bliskoj budućnosti ostati jedno od ključnih pitanja, ako zbog ničega drugoga, a onda zbog nesigurnog statusa Velike Britanije u našoj Uniji. Dopuštanje određenog stupnja fleksibilnosti i istodobno izbjegavanje fragmentacije sada je unutar EU opće prihvaćen pristup. No nije uvijek bilo tako.

Neki se već dugo zalažu za uspostavu potpuno odvojenog institucijskog okvira za eurozonu. Osobno sam i dalje uvjerenja da je višebrzinska europska suradnja postala nužnost, ali da se raslojenost Europe mora izbjeći po svaku cijenu. Premda se integracija mora nastaviti produbljivati, osobito u eurozoni, ona se može i trebala bi se odvijati na način kojim će se očuvati integritet europskog jedinstvenog tržišta. Srećom, ovakvo je razmišljanje postalo opće prihvaćeno, što dokazuje i nedavna odluka da će sljedeći predsjednik Vijeća Europe, premda je iz zemlje koja još ne pripada eurozoni (Poljske) predsjedavati vrhovnim sastancima eurozone. Druga pouka koju smo izvukli jest da otvorenost prema svijetu predstavlja potencijalnu korist, a ne opasnost.

Upravo je takvo stajalište, kojemu još uvijek treba politička potpora, podcrtalo naša aktivna trgovinska nastojanja. Štoviše, EU je postavilo na čelno mjesto napora glede liberalizacije i regulacije međunarodne trgovine, što nam je pak omogućilo da u potpunosti iskoristimo sve plodove globalizacije. Ovo se ne tiče samo europskog gospodarskog blagostanja, nego i političke relevantnosti na svjetskoj pozornici. Jedno je pretpostavka drugoga, a za oboje je potrebna žustra obrana interesa EU i stajališta u bilateralnim odnosima sa strateškim partnerima u multilateralnim organizacijama kao što su Ujedinjeni narodi, Svjetska trgovačka organizacija, G-20 i G-8/G-7. 

Iskoristili uzlet krize
Dokaz toga je i naš trenutni angažman u Ukrajini, kao i trud uložen u čelništvo nad globalnom reakcijom na financijsku krizu 2008. i 2009. kolektivnim otporom čarima protekcionizma. Upravo je na inicijativu EU svijet postupio vjerodostojno i nastupio zajednički uspostavom samita čelnika zemalja G-20, na kojemu sudjeluju predsjednici država ili vlada.Otada je G-20 postao vodeći forum za koordinaciju gospodarske politike svojih članica te time dao konkretan oblik brojnim zamislima, primjerice idejama o okviru za uravnoteženi i održivi rast, o financijskoj regulaciji i nadzoru te o borbi protiv izbjegavanja plaćanja poreza i utaji poreza, svima odreda predloženima od strane EU.

Uspostava G-20 transformirala je globalni sustav te neupitno pripomogla sprečavanju ostvarenja najgoreg scenarija u razdoblju nakon krize. Treća pouka jest da osnaživanje Europe, kako političko, tako i institucionalno te gospodarsko zahtijeva trajne reforme. Vjerodostojno ispunjenje važnih reformi na razini cijele Unije omogućilo je Europi da fazu krize koja se ticala golog opstanka ostavi daleko za sobom. Sustav gospodarskog upravljanja kojega smo uveli jamči da će članice EU dovesti vlastite javne financije u red, povećati konkurentnost i uhvatiti se u koštac s makroekonomskim neuravnoteženostima. Osmislili smo instrumente potrebne za pomoć zemljama u nevolji te programi prilagodbe koji su iz njih proizašli ostvaruju pozitivne rezultate.

Ukratko, iskoristili smo uzlet krize za uspostavu strukturalnog odgovora na izazove s kojima smo bili suočeni, napose postavljanjem temelja europske bankarske unije. Korak po korak, snažnom otporu usprkos, promijenili smo pravila koja određuju djelovanje financijskih institucija, institucija koje nadziru bankarsko poslovanje i mehanizama za koordinaciju imovine propalih banaka. Ukupno gledajući, reforme koje smo proveli od početka krize izmijenile su način na koji se gospodarstva i financijski sektor Europe zakonodavno određuju, nadziru i reguliraju. Okvir je stvoren. Sada ga treba do kraja primijeniti.

Otpornost Europe 
No također moramo nastaviti unaprjeđivati strukturalne reforme na nacionalnoj razini. Razvidno je da su države koje su u tom pogledu učinile najviše sada imaju bolje gospodarske izglede. Konačno, još uvijek nismo do kraja premostili gospodarsku krizu. Na kraju desetogodišnje lude vožnje na mjestu predsjednika Komisije, s potpunom sigurnošću mogu izjaviti da je Europa iskazala koliko je otporna. Usprkos svim izazovima s kojima smo se morali suočiti, a djelomice upravo zbog njih, Europa je i dalje jedinstvena i otvorena, sada i puno snažnija te bolje opremljena za nove izazove koje će joj donijeti globalizacija. 

© Project Syndicate, 2014.