Još je prije dvije godine postalo jasno da se najbolji hrvatski startupi iseljavaju. Male, nove tvrtke, perjanice u R&D-u i inovacijama, i to na globalnoj razini, svoja su sjedišta počele otvarati u inozemstvu.  U Hrvatskoj imaju radnike, menadžment, urede, brendove i mnoge druge stvari. No, formalno-pravno sjedište i sve povezano s time imaju u inozemstvu.

Sada kad znamo da će se i Agrokor iseliti svoje sjedište u Nizozemsku, vjerojatno je kristalno jasno da ni najmanji poslovni subjekti u Hrvatskoj kao ni onaj najveći, nemaju baš ekonomskih razloga svoja sjedišta držati u Hrvatskoj. Priznali su to i političari sami na primjeru Agrokora. Nema smisla o tome što to znači za državu, jer to bi zapravo trebala objasniti Porezna uprava.

Oslonac na vlastite snage
Mnogo je zanimljivije pitanje zašto se to događa. I upravo taj odgovor dala nam je ovaj tjedan Slovenija na primjeru hrvatskih startupa koji se bave blockchainom i kriptovalutama. Znači, tipovi tvrtki, koje u ovom trenutku donose najviše inovacija, najbrže rastu i primaju najveće investicije u Sloveniji mogu poslovati – potpuno legalno. Slovenska Vlada i regulatori ih u tome aktivno potiču.  U Hrvatskoj, zbog činjenice da smo članica EU, njihov rad nije moguće formalno zabraniti. No, nizom neformalnih mjera državnih institucija to se ipak može učiniti.

Kao rezultat, za svaku kupovinu kriptovalutom obični hrvatski građanin sukladno stavu Porezne uprave mora ispunjavati JOPPD obrazac, i to jednakom revnošću kao i kapitalni investitor na Zagrebačkoj burzi, a tvrtke koje se bave blockchainom i kriptovalutama žive u stalnoj neizvjesnosti hoće li im banke u Hrvatskoj uskratiti pravo na bankovni račun dok HNB to spokojno promatra, iako je svim poduzetnicima bankovni račun osnovno sredstvo rada. 

I ne promatraju takvo stanje mirno samo državne institucije već i hrvatski političari.  No, i vrlo kratko istraživanje ukazuje da se ni slovenski političari nisu od prve promaknuli u promotore inovacija na blockchainu i kriptovalutama. Danas ih Europska komisija poziva da rade na budućoj EU regulativi u tom području. No, još prije tri godine slovenski startup Cashila, da bi mogao raditi bankovne transakcije preko bitcoina, za to je ishodio dozvolu od Češke Narodne Banke i prenio je preko putovnice u Sloveniju. Danas, tvrdi Tadej Slapnik, državni tajnik pri kabinetu premijera Slovenije, sve se može riješiti u Sloveniji. Navodi da podršku razvoju daje sama Banka Slovenije, njihov pandan HNB-a, ali i sve druge državne institucije.

Zahvaljujući tome, premijer Slovenije Miro Cerar prije tjedan je dana u restoranu najvećeg trgovačkog centra u Ljubljani, BTC Cityja, platio uslugu koristeći bitcoine. Cerar i Slapnik to su učinili preko mobilne aplikacije Elipay slovenskog startupa Eligme. Sve to uz budno oko Banke Slovenije, njihovog HNB-a, i to u državi koja već koristi euro kao nacionalnu valutu pa je time pod većima nadzorom ECB-a nego Hrvatska.

Uspješni ICO-i
Slovenski državni tajnik ne krije i zašto njihova politika podržava blockchain i kriptovalute. Eligma je, primjerice, zahvaljujući pozitivnom poslovnom okruženju uspjela sredinom svibnja zaključiti ICO u kojem je prikupila 13178 Ethereuma, odnosno, po sadašnjem tečaju, dobila oko 6,3 milijuna eura kapitala. Lani je slovenski startup Vibrate, koji povezuje glazbenike, agente i organizatore glazbenih događanja, za manje od pet minuta preko svog ICO-a skupio 10 milijuna dolara kapitala. A još je prije dvije godine tamošnji startup ICONOMI prikupio preko ICO-a više od 10 milijuna dolara kapitala.  Slapnik ističe da su zahvaljujući pozitivnom regulatornom okruženju slovenski startupi, ne samo zadržali sjedišta u Sloveniji već dobili priliku i za uspješne ICO-e.

Lani se u Sloveniju, državu koja broji svega dva milijuna stanovnika, slilo pet posto ukupnih svjetskih investicija u blockchain startupe. Slapnik posebno ističe da su im se stoga najbolji domaći stručnjaci počeli vračati u Sloveniju. Kaže: "Zaustavili smo odljev mozgova!" Usporedbe radi, u Hrvatskoj ključne investicije i dalje želi kontrolirati politika preko posebne Vladine agencije, a za sve ostalo tu su banke i Zagrebačka burza.

Ova potonja učinila je jedini dobar odmak od te dogovorne ekonomije time što je pokrenula suradnju s estonskim Funderbeamom (koji isto koristi blockchain) i zato je jedini svijetli domaći primjer. Situacija u Hrvatskoj je takva da svi koji prodaju ili kupuju tvrtke trude se to raditi ispod radara, jer razumiju da najveći interes pokazuju političari. Za razliku od hrvatskih, političari u Sloveniji očigledno su shvatili da taj stari model više ne funkcionira, jer se globalna situacija promijenila.

Vlade diljem svijeta u tehniciranju između potrebe da određeni sektori budu regulirani, da uzmu u obzir interese krupnih lokalnih igrača, ali i da omoguće razvoj inovacija, jer one su pogonsko gorivo rasta BDP-a, odlučuju se za regulatorne sandboxe. Regulatorima daju da provode programe u kojima se inovativne tvrtke mogu licencirati za inovacije u nekom području i sljedeći pozitivnu praksu isprobavati svoje inovacije na realnom tržištu. Razlog je to zašto London tako dobro odolijeva Frankfurtu i Parizu kao financijsko središte Europe, čak unatoč Brexitu. Velika Britanija prva je, prije dvije godine, kreirala sandbox program za fintech tvrtke. U prva dva natječaja od 146 prijavljenih zeleno svjetlo dali su 50 tvrtki, a njihovi su rezultati, kao i ishod po tržište, vrlo pozitivni. 

Gdje idu inovativne tvrtke
Danas sandbox programe već nude Danska i Nizozemska (nova domovina Agrokora). Interes pokazuju Švedska, Malta i Luksemburg. U SAD-u je upravo startao sandbox program za finteche u Arizoni. Takav program već imaju Kanada, Australija, Indija, Malezija, Singapur, Hong Kong, Burnei i Abu Dhabi, a u planu je u Japanu, Tajvanu, Indoneziji, Tajlandu, Dubaiju, Bahreinu i Rusiji.

U planu je i u Sloveniji, koja bi tu, zbog mnoštva turista, rado vidjela i Hrvatsku. I neće sandboxi biti samo za fintech. U Singapuru postoje sandbox programi za poljoprivredu, zdravstvo i energetiku. Nije dakle teško razumjeti gdje će inovativne tvrtke, motori budućeg rasta BDP-a, smještati svoja sjedišta i zašto. Hrvatska, dakle, ima rupu u modelu privlačenja investicija. Nužno ga je pod hitno liberalizirati ne želimo li nakon vala iseljavanja stanovnika vidjeti i val iseljavanja tvrtki.