Od ljeta 2016. godine globalno gospodarstvo prolazi kroz razdoblje umjerene ekspanzije, usporedno s postepenim ubrzanjem stope rasta.

Međutim, inflacija se nije oporavila, ili to barem nije slučaj u naprednim gospodarstvima. Postavlja se pitanje zašto. U Sjedinjenim Američkim Državama, Europi, Japanu i ostalim razvijenim gospodarstvima, nedavno ubrzanje rasta potaknuto je porastom agregatne potražnje, što je posljedica kontinuiranih ekspanzionističkih monetarnih i fiskalnih politika, kao i porasta poslovnog povjerenja i povjerenja potrošača. To je povjerenje potaknuto padom financijskog i ekonomskog rizika, zajedno s obuzdavanjem geopolitičkih rizika, koje je, posljedično, do ovog trenutka imalo neznatan utjecaj na gospodarstva i tržišta.

Budući da snažnija potražnja znači smanjeni višak kapaciteta na tržištu proizvoda i tržištu rada, od nedavnog ubrzanja rasta u naprednim gospodarstvima očekivalo bi se da donese oporavak po pitanju inflacije. Međutim, temeljna inflacija smanjila se u Sjedinjenim Američkim Državama ove godine i ostaje na tvrdoglavo niskoj razini u Europi i Japanu. To dovodi najveće središnje banke u nedoumicu – počevši s američkim Federalnim rezervama i Europskom središnjom bankom – koje pokušavaju ukinuti nekonvencionalne monetarne politike: osigurale su veći rast, ali još uvijek ne postižu svoju ciljnu razinu godišnje stope inflacije od 2%.

Pad troškova robe i usluga
Jedno moguće objašnjenje za tajnovitu kombinaciju snažnijeg rasta i niske inflacije je da su, povrh snažnije agregatne potražnje, razvijena gospodarstva suočena s pozitivnim šokovima ponude. Takvi šokovi mogu poprimiti različite oblike. Globalizacija održava priljev jeftine robe i usluga iz Kine i ostalih tržišta u nastajanju. Oslabljeni radnički sindikati i smanjena pregovaračka moć radnika poravnali su Philliphsovu krivulju, dok je niska strukturna nezaposlenost dovela do male inflacije plaća. Cijene nafte i robe široke potrošnje trenutno su niske ili u padu, dok tehnološke inovacije, počevši s novom internetskom revolucijom, smanjuju troškove robe i usluga. 

Nisu voljne popustiti
Standardna ekonomska teorija nagoviješta da ispravna reakcija monetarne politike na takve pozitivne šokove ponude ovisi o njihovom kontinuitetu. Ako je šok privremen, središnje banke ne bi trebale na njega reagirati; trebale bi normalizirati monetarnu politiku, jer će šok naposljetku prirodnim putem nestati te će uslijed pooštravanja uvjeta na tržištima proizvoda i tržištima rada inflacija porasti. Međutim, ako je šok trajan, središnje banke trebale bi popustiti monetarne uvjete; u protivnom, one nikad neće moći postići svoj inflacijski cilj. To nije novost za središnje banke. Američki Fed opravdao je svoju odluku o početku normaliziranja stopa, usprkos temeljnoj inflaciji koja se nalazi ispod ciljane razine, zastupajući stajalište da su šokovi na strani ponude koji oslabljuju inflaciju samo privremeni.

Također, Europska središnja banka (ECB) priprema se za ograničenje vlastite kupnje obveznica u 2018. godini, pod pretpostavkom da će inflacija pravovremeno porasti. Ako kreatori politika nisu u pravu kad pretpostavljaju da su pozitivni šokovi ponude koji obuzdavaju inflaciju privremeni, normalizacija politike može biti pogrešan pristup, a nekonvencionalne politike trebale bi se još neko vrijeme održati. No, to također može značiti upravo suprotno: ako su šokovi trajni ili uporniji od očekivanog, normalizacija se mora provesti čak još brže, jer smo već dosegnuli "novu normalu" po pitanju inflacije. To je stajalište kojemu se priklonila Banka za međunarodna poravnanja koja tvrdi da je vrijeme za snižavanje ciljane stope inflacije s 2% na 0% – na stopu koja se u ovom trenutku može očekivati, obzirom na trajne šokove ponude.

Banka za međunarodna poravnanja upozorava da bi pokušaji postizanja ciljane stope inflacije od 2% u kontekstu takvih šokova, doveli do prekomjerno olabavljenih monetarnih politika što bi vršilo pritisak na rast cijena rizične imovine te naposljetku napuhavanja opasnih balona. Sukladno toj logici, središnje banke trebale bi uskoro normalizirati politiku i to bržim tempom kako bi spriječile nastupanje još jedne financijske krize. Većina središnjih banaka u naprednim zemljama ne slaže se s Bankom za međunarodna poravnanja.

One vjeruju da, u slučaju pojavljivanja inflacije cijena imovine, ona se može obuzdati putem makroprudencijalnih kreditnih politika, a ne monetarnom politikom. Naravno, središnje banke u naprednim zemljama nadaju se da do takve inflacije cijena imovine neće uopće doći, jer privremeni šokovi ponude suzbijaju inflaciju, te će ona stoga porasti čim dođe do pooštravanja uvjeta na tržištu proizvoda i tržištu rada. Međutim, suočene s mogućnošću da današnja niska inflacija može biti uzrokovana trajnim šokovima u ponudi, oni također nisu voljne dodatno popustiti.

Ravnoteža oprečnih rizika
Stoga, iako se središnje banke nisu voljne odreći svoje formalne ciljane stope inflacije od 2%, voljne su produžiti vremensko razdoblje za njeno postizanje, kao što to uvijek iznova čine, čime u stvarnosti priznaju da inflacija može ostati niska još neko vrijeme. U protivnom, trebale bi podupirati svoje nekonvencionalne monetarne politike tijekom još znatno dužeg razdoblja, uključujući kvantitativno popuštanje i politiku negativnih kamatnih stopa – pristup koji nije prihvatljiv većini središnjih banaka (s mogućom iznimkom japanske središnje banke Bank of Japan).

Ta strpljivost središnjih banaka dovodi do rizika da očekivanja vezana uz inflaciju ne budu više ukotvljena prema silaznoj putanji. No, nastavljanje provođenja nekonvencionalnih monetarnih politika tijekom još nekog duljeg razdoblja također nosi rizik od neželjene inflacije cijena imovine, prekomjernog rasta kredita i napuhavanja balona. Sve dok ostaje neizvjesnost po pitanju uzroka niske inflacije, središnje banke morat će uspostaviti ravnotežu između tih oprečnih rizika. 

© Project Syndicate, 2017.