Dok se Indija priprema za predstojeće opće izbore koji će se održati sljedećeg mjeseca, ima jedan velik razlog za slavlje: ekstremno siromaštvo konačno se povlači. U 2012. godini, dvadesetak godina nakon što je vlada pokrenula niz gospodarskih reformi s ciljem otvaranja ekonomije, službena stopa siromaštva spustila se na 22 posto, dvostruko manje nego što je iznosila 1994.

No sada je vrijeme da Indija povisi ulog. Iako je izbjegavanje sveopćeg siromaštva vrlo važna prekretnica, ona ne znači da je ostvaren pristojni životni standard te osjećaj gospodarske sigurnosti. U tom pogledu još puno toga treba napraviti. Razmjeri navedene zadaće koja je pred Indijom odražavaju se u najnovijem izvješću Instituta McKinsey Global pod nazivom "Od osiromašenja do osnaživanja", u kojem je upotrebljen inovativni analitički okvir, takozvana "granica osnaživanja" s ciljem procjene troška prosječnog građanina na zadovoljavanje osam osnovnih potreba, a to su hrana, energija, stanovanje, pitka voda, sanitarni sustav, zdravstvo, obrazovanje i društvena sigurnost. Prema tom mjerilu, u 2012. godini 56 posto Indijaca "nije imalo dovoljno sredstava za zadovoljavanje osnovnih potreba".Zanimljivo je što je ova brojka više od 2,5 puta veća od broja Indijaca koji i dalje žive ispod granice siromaštva. Još više zapanjuje činjenica što je "jaz osnaživanja", odnosno dodatna potrošnja potrebna da se spornih 680 milijuna ljudi dovede do "granice osnaživanja", sedam puta veći od troška potpunog uklanjanja ekstremnog siromaštva.

Usporavanje rasta
Nadalje, premda je granica osnaživanja mjerilo potrošnje pojedinca, spremnost ili sposobnost kućanstva za potrošnju nije dovoljno jamstvo pristojnog života. Stanovnicima je također potreban pristup infrastrukturi na razini cijele zajednice, pri čemu se misli na bolnice i domove zdravlja, škole, elektroenergetsku mrežu i sanitarni sustav. No prosječno indijsko kućanstvo nema pristup 46 posto osnovnih usluga, a razmjeri toga jaza znatno se razlikuju ovisno o mjestu prebivališta.Što indijska vlada može učiniti kako bi svojim građanima osigurala dostojanstvo, udobnost i sigurnost koju zaslužuju? S obzirom da otprilike polovica trenutne javne potrošnje, koliko je usmjereno na socijalne programe ne uspijeva poboljšati život siromašnima, dodatna sredstva koja bi se preusmjerila u postojeće kanale vjerojatno ne bi ostvarila značajniji učinak.Umjesto toga, čelnici ove zemlje trebali bi se usredotočiti na mjere za potporu zapošljavanja i rast produktivnosti, za koje povijest dokazuje da su najsnažnija sredstva u borbi protiv siromaštva.

Naravno, to neće biti nimalo lako. U posljednjih nekoliko godina rast indijskog gospodarstva je usporio. Održi li se trenutni smjer gospodarskog rasta bez većih reformi, preko jedne trećine stanovništva do 2022. ostat će ispod granice osnaživanja, dok će 12 posto i dalje živjeti u krajnjem siromaštvu. Želi li izbjeći takav ishod, indijska vlada trebala bi pokrenuti niz smionih reformi koje jačaju rast poticanjem poduzeća da ulažu, šire se i otvaraju nova radna mjesta. Načelo reformi trebalo bi se temeljiti na četiri ključna prioriteta:
1. 115 milijuna novih radnih mjesta izvan poljoprivrednog sektora u nadolazećem desetljeću kako bi se apsorbirala rastuća zaliha radnika te ubrzala smjena prema suvremenijoj industriji.
2. Udvostručenje rasta produktivnosti u poljoprivredi kako bi se poljoprivredni doprinos Indije približio razini koju ostvaruju ostale azijske zemlje u usponu.
3. Udvostručenje stvarne javne potrošnje (uz inflacijsku prilagodbu) na društvene usluge u sljedećih deset godina, sa sredstvima koja se ulažu na popunjavanje rupa u zdravstvu, osiguranje čiste pitke vode i sanitarni sustav.
4. Obnova sustava pružanja socijalnih usluga.

Infrastrukturni projekti
Uz prave mjere, više od pola milijarde stanovnika moglo bi prijeći prag potrošnje potrebne za gospodarski osnažen život pa bi do 2022. Indijci mogli ostvariti pristup preko 80 posto osnovnih usluga koje su im potrebne. Porast zapošljavanja i produktivnosti činio bi 75 posto potencijalne dobiti, dok bi povećana javna potrošnja bez mjera za unaprjeđenje vlastite uspješnosti s manje od 10 posto sudjelovala u potencijalnoj dobiti. Kako bi ostvarili ovaj potencijal, državni čelnici trebali bi se riješiti netransparentnih zakonskih odredbi koje sputavaju poduzeća, ubrzati infrastrukturne projekte, učiniti tržište rada fleksibilnijim, otkloniti tržišne nesrazmjere te proširiti strukovno obrazovanje za siromašne i neobrazovane. Istodobno bi trebali poraditi na učinkovitosti cjelokupne javne potrošnje kako bi ista dostigla razinu najuspješnijih indijskih država.Sve navedeno zahtijeva snažnu posvećenost boljoj upravi i neumoljivu koncentraciju na ishode.

Strategije kao što su unaprjeđenje koordinacije labirinta ministarstava i odjela od kojih se birokratski aparat sastoji te uspostava odgovornih i snažnih agencija koje će ostvariti željene rezultate na prioritetnim područjima ostvarile bi značajan pomak u pravom smjeru. Štoviše, uporabom novih tehnologija vladina uslužna tijela postala bi transparentnija i učinkovitija. Posljednje, bliskija suradnja s igračima iz privatnog i društvenog sektora te lokalnim zajednicama pripomogla bi jačanju uspješnosti i istovremeno smanjila opterećenje na javni sektor.Mlado i dinamično stanovništvo Indije zahtijeva višu kvalitetu života. Uz jaku i ustrajnu političku volju te mjere usmjerene na rezultate, indijska vlada taj zahtjev može ispuniti.

© Project Syndicate, 2014.

Koautorica članka Anu Madgavkar je izvanredna profesorica pri Institutu McKinsey Global.