Hrvatski mediji su od Badnjaka postali pomalo monotoni. Zatvorenih očiju i ušiju već znamo da su Hrvatska elektroprivreda i nacionalna naftna kompanija Ina zauzeli barem dvije stranice dnevnih novina ili nekoliko minuta središnjeg Dnevnika. Nekako smo već naviknuti da svatko ima nešto za reći po tom pitanju i već smo napamet naučili što očekivati od tih izjava.

Najčešće nam tvrde da je Ina uništena kompanija, a HEP poželjna udavača. No, možemo na trenutak zastati i udaljiti se od dnevno-političke buke. U toj tišini pročišćenoj od poluinformacija možemo se zapitati gdje su zapravo te dvije kompanije kada ih usporedimo? Na prvi pogled, lako možemo zaključiti da HEP posluje dobro, ako ne i odlično. Naime, od 2010. godine prihodi Hrvatske elektroprivrede blago rastu, dok su Inini u padu. Obje kompanije znatno ulažu, oko dvije milijarde kuna na godišnjoj razini, što su zapravo ulaganja potrebna za održavanje poslovanja.

Prepolovljene cijene
S druge strane, Ina je više nego prepolovila svoju zaduženost što je svakako hvalevrijedno i čini kompaniju stabilnijom i spremnijom za investicijski ciklus. Također, temeljito je restrukturirana te se može sigurno tvrditi kako se neće naći u problemima u kakvima je bila 2008 ili 2009. godine. HEP tek treba proći kroz restrukturiranje i pripremiti se za nimalo ugodne tržišne utakmice. Tržište naftnih derivata stabiliziralo se, kao i Inin tržišni udio na iznimno kompetitivnom tržištu – govorimo o 50 posto udjela u maloprodaji te 70 posto u veleprodaji. S druge strane, iako HEP drži 85 posto tržišta, taj udio se smanjuje, a ozbiljna tržišna utakmica i konkurencija tek stižu.

Prekid proizvodnje u Siriji te pad cijena nafte sa 115 dolara po barelu sredinom 2014. godine na prosječnu cijenu od 43 dolara po barelu u 2016. godini objektivni su razlozi za smanjenje vrijednosti imovine i pad prihoda kada govorimo o Ini. Ako malo bolje promislimo, čiste i hladne glave možemo reći kako nema te kompanije koja na svom financijskom rezultatu neće osjetiti činjenicu da se cijena njenog glavnog proizvoda prepolovila. U tom kontekstu, činjenica da se Inina zaduženost stalno smanjuje upućuje na kontinuirano povećanje efikasnosti. Ina je također otpisala dobar dio sirijske imovine, zalihe bez kojih ne može raditi joj vrijede znatno manje sukladno nižim cijenama nafte i u rafinerijskom segmentu je usklađena vrijednost imovine – a s obzirom na pritiske kojima je naftni sektor izložen, ništa neobično.

S druge strane, HEP-ovi financijski rezultati dobrim dijelom ovise o vremenskim prilikama (točnije tzv. kišnim godinama). Primjerice, 2011. godine, kada su cijelu godinu vladali nepovoljni hidrološki uvjeti (suša), zbog nužnosti nabave struje po interventnim cijenama iz uvoza HEP-ov trošak poslovanja povećan je za dvije milijarde kuna. U 2012. godini taj je iznos porastao za dodatnih milijardu kuna jer je prvih devet mjeseci vrijeme bilo natprosječno suho. Kada je točno zadnji put HEP pustio u pogon veliku, ozbiljnu elektranu teško se sjetiti. Na Plomin C se čeka, HE Ombla (doduše ne HEP-ovom krivnjom) je obustavljena itd. Male elektrane na biomasu poput Lešća nisu za podcijeniti, ali nisu ni dovoljno blizu velike za buduće hrvatske potrebe.

Uvoz struje nije nužno loš
Naime, rast će potražnja za električnom energijom u Hrvatskoj i bez obnovljenih proizvodnih kapaciteta neminovno će rasti uvoz struje. Uvoz, sam po sebi, ne mora biti loša okolnost. Jer uvoz nudi svojevrsnu fleksibilnost, ali bude li izostanak ulaganja smanjio vlastite proizvodne kapacitete, sve veća izloženost uvozu može imati već više puta viđen negativan utjecaj na financijski rezultat poslovanja – u ovom slučaju HEP-a. Unutar HEP grupe još uvijek se nalazi i infrastruktura. Primjerice, prijenosne i distribucijske mreže, regulirane djelatnosti koje po prirodi posla ne bi trebale biti gubitaši, no i u ovom slučaju problem predstavlja izostanak (značajnijeg) ulaganja u te djelatnosti duži niz godina.

Kad-tad će se pojaviti pitanje značajnijeg ulaganja u infrastrukturnu mrežu kako bi se održala sigurnost i kvaliteta opskrbe. Tada ostaje otvoreno pitanje – na koga će se prebaciti trošak ulaganja, ali i kome će se moći zajamčiti povrat investicije. Također, u kontekstu prodaje 25 posto minus jedne dionice Hrvatske elektroprivrede veliko je pitanje što s prijenosnim i distribucijskim mrežama koje su trenutno sastavni dio te kompanije. Nakon iskustva s prodajom infrastrukture Hrvatskog telekoma (HT), vjerojatnost da će se i one prodavati približne su nula. Kada već HEP nije, tko će uložili u – za pretpostaviti je – izdvojene infrastrukturne mreže?

Što onda vrijedi u HEP-u? Potencijalnim investitorima bi izgradnja elektrana vjerojatno bila zanimljiva, ali po kojoj cijeni prodavati struju kada još skuplja struja iz obnovljivih izvora ima prednost? Gubici u toplinarstvu su golemi što također upućuje na potrebu za znatnim ulaganjima – s time da su cijene u ovom segmentu također regulirane od strane države. Tako promatrano javlja se još jedno pitanje bez odgovora – kada HEP može očekivati povrat na investicije u toplinsku mrežu?

Promjene u naftnom biznisu
U Ininom slučaju, infrastrukturne su se djelatnosti na vrijeme odvojile od komercijalnih sukladno europskim direktivama (primjerice, Plinacro u stopostotnom državnom vlasništvu upravlja plinovodima) i samim time jasno je koje djelatnosti ostaju unutar integrirane naftne i plinske kompanije kakva je Ina. Ipak, Ina mora konačno riješiti pitanje rafinerijske prerade i obnoviti rezerve ugljikovodika da bi mogla nastaviti svoj razvoj i pripremiti se za promjene u naftnom i plinskom biznisu. HEP-u, s druge strane, tek predstoji stvarno izdvajanje infrastrukture od komercijalnih aktivnosti nakon čega se usredotočeno može baviti potrebnim ulaganjima. Ako te kompanije promatramo kroz sve ranije navedeno jasno možemo zaključiti da obje kompanije imaju dobre temelje, ali trebaju ulaganja, međutim, niti je Ina uništena, niti je HEP bez mana.