Problem kurikularne reforme je u tome što smatra da su učenici idealni, a to je daleko od prakse. Oni jesu digitalno pismeni, pismeniji su od starijih generacija. Međutim, oni na nastavu dolaze nemotivirani i bezvoljni.

Hoće li digitalizacija to promijeniti, to ćemo tek vidjeti", kazala je u Dnevniku Nove TV prije dva dana profesorica hrvatskog jezika koja radi u obrazovanju 38 godina, te pritom najavila svoj odlazak u mirovinu, jer nakon toliko godina u prosvjeti, kako sama kaže, dolaskom kurikularne reforme "besmisleno je toliko se pripremati kad poslije više neću raditi.

Bilo bi mi teško sve mijenjati nakon 38 godina". Otužna je ovo slika hrvatskog obrazovnog sustava u kojem, da se razumijemo, najmanje je kriva spomenuta profesorica koja je barem otvoreno izrekla ono što dosta obrazovnih djelatnika potiho misli i šapuće po zbornicama i ispred pametnih ploča, tableta, 
laptopa…

Drže se ustaljene prakse 
Besmislenost nametnuta društvenom erozijom na svim poljima dovela je do izjave kako učenici na nastavu dolaze nemotivirani i bezvoljni. Kao da je njihova nemotiviranost i bezvoljnost produkt nečeg drugoga nego svijeta koji ih okružuje i poruke koju između ostalog svaki dan nose iz škole, A poruka s takvim stavom nije dobra.

Protivljenje novim tehnologijama, zazivanje zabrane mobilnih uređaja, pozivanje na ove i one studije o štetnom djelovanju ekrana na mlade ljude umjesto usmjeravanja mladih ljudi da te ekrane koriste na pametniji način – za obrazovanje, istraživanje i otkrivanje, umjesto samo i isključivo za zabavu, veliki je grijeh na leđima našeg obrazovnog sustava, ali i društva u cjelini i isključiva je krivnja nemotiviranih i bezvoljnih učitelja i profesora koji izričito i jedino inzistiraju na ustaljenoj obrazovnoj praksi koja se nije mijenjala već više od 40 godina.  I da, mogu se pronaći opravdanja za profesore i učitelje koji su prije svih svjedoci erozije koja nagriza ovo društvo, i da, mogu se krivci za zatečeno stanje pronaći svugdje prije nego među vrijednim ljudima koji obrazuju našu djecu, ali i oni moraju priznati da svojom bezvoljnošću i nezainteresiranošću istim tim učenicima, koje takvima vide, šalju poruku kako je to legitimno.

Jer učenici mlađi i stariji još i danas kao i prije 40 ili 100 godina imaju otvoren, nezagađen i za profiliranje i usmjeravanje spreman um. Međutim, za razliku od prije 40 ili 100 godina podražaji koji iz daleko više izvora nego ikada prije utječu na taj um mogu biti korisni ili višestruko opasni. 

Beskorisni ludizam
Mogu mijenjati i otvarati taj istim um do nema nesagledivih visina zbog dostupnosti informacija ili ga potpunosti uništiti zbog previše besmislenog i zaglupljujućeg sadržaja. Današnji obrazovni radnici bez obzira na količinu staža i svega naučenog iz pedagogije, didaktike i srodnih predmeta moraju početi koristiti tehnologiju kao prijatelja, a ne od nje pokušavati stvoriti neprijatelja jer u protivno će kao i svi luditi ovog svijeta samo razbijati i na kraju izgubiti.

Naravno, u tome trebaju pomoć i podršku svih društvenih sfera, kako politike i gospodarstva tako i bazičnu pomoć roditelja. Pametna i korisna upotreba tehnologija mora se učiti kod kuće, ali onda se ne smije negirati u školi. Pametna i korisna upotreba tehnologije mora imati financijsku podršku društva, prije svega kroz ministarstvo, ali i gospodarstvo, ali se onda ne smije zabranjivati u školi. Puno država na ovom svijetu je to shvatilo i pokušalo u obrazovanje uklopiti i nove tehnologije.

Neki manje uspješno, neki više, ali nitko do sada nije dobio bitku protiv interneta, društvenih mreža, maila ili pametnih telefona i iluzorno je misliti da će baš naši obrazovni djelatnici uspjeti. Jer ako nastavimo logikom da su krivi učenici, bezvoljni i nemotivirani, bez da ih pokušamo mijenjati, onda će ih na kraju mijenjati tehnologije, ali bez pravilnog vodstva će stvoriti odrasle ljude koji će biti upravo onakvi kakvi sada mislimo da su naši mladi. Sumnjam da bi itko rekao kako je taj scenariji prihvatljiv, osim onih koji ne žele znanstvenike nego samo konobare i kuhare.