Ne prođe gotovo ni dan bez nagodbe neke banke s agencijama američke vlade ili nekim nadzornim tijelom. Među novijima je nagodba korporacije Bank of America i financijske agencije Fannie Mae, koja djeluje uz potporu vlade: riječ je o 3,55 milijardi dolara gotovine, otkupu nelikvidnih hipoteka vrijednom 6,75 milijardi dolara koje je tvrtka Countrywide, što ju je kasnije kupila Bank of America, prodala agenciji Fannie Mae te dodatnih 1,3 milijarde dolara gotovine kako bi se oplatile kamate na dugove korporacije Bank of America agenciji Fannie Mae. No, kao što se dogodi u većini slučajeva nagodbe, Bank of America nije priznala krivnju ni za što. Je li riječ o nesretnim okolnostima ili nemaru? Ili su Bank of America i druge financijske institucije namjerno pokušale prevariti ulagače? Kako je nagodba ipak postignuta, istinu nikad nećemo doznati. Sa svakom nagodbom istraga prestaje, a ono što se dozna trajno se zapečaćuje. Srećom, akademska bi istraživanja mogla rasvijetliti taj važni slučaj. U nedavno objavljenom radu ekonomisti Tomasz Piskorski, Amit Seru i James Witkin uspoređuju obilježja sekuritiziranih hipotekarnih kredita kako su se prikazivala ulagačima u vrijeme prodaje s njihovim obilježjima u trenutku upisa u vlasničke baze podataka banaka. Podaci pokrivaju neagencijske stambene hipoteke, koje nisu obuhvaćene nagodbom, a ti podaci potječu iz zbirne baze podataka banaka, pa ne znamo koje su banke bile zastupljene.

Ciljane pogreške
No, njihovi su podaci dovoljno slični da bismo shvatili što se događalo. Ako je masovni val neotplate sekuritiziranih hipotekarnih kredita bio samo rezultat nesretnih okolnosti, očekivali bismo da se obilježja o kojima su obaviješteni ulagači ne razlikuju od obilježja upisanih u baze podataka banaka. To vrijedi osobito za obilježja koje se odnose na rizik od neotplate, kao što su podaci o tome je li nositelj kredita vlasnik ili ulagač i postoji li drugi založni vjerovnik u pogledu te imovine. Autori rada otkrili su da je u više od šest posto hipotekarnih kredita pogrešno prikazan stambeni status nositelja kredita, a sedam posto njih nije prikazalo drugog založnog vjerovnika. Naravno, svaka baza podataka ima pogrešaka. No, jesu li te pogreške dovoljno velike da se zabrinemo? Kako možemo biti sigurni da su banke hotimično pogrešno prikazale te podatke, tj. da nisu posljedica nemara? Autori rada i u tom pogledu daju neke zanimljive dokaze. Tako, primjerice, pokazuju da je pogrešno prikazivanje podataka vezano uz visoku stopu neotplate hipoteka: neredovite su otplate na netočno prikazane kredite više od 60 posto češće nego na kredite koji su im po drugim značajkama slični. Čini se, stoga, da pogreške nisu nasumične već ciljane. Ono što autori rada nisu otkrili također je zanimljivo. Stupanj pogrešna prikaza podataka nije povezan s poticajima najvišem sloju uprave i kvalitetom mehanizama za upravljanje rizikom unutar tih tvrtki. Štoviše, uzorak podataka svih uglednih financijskih posrednika upućuje na značajan stupanj pogrešna prikaza podataka.Problem, stoga, nije ograničen na manji dio kukolja, već je sveprisutan. Upravo je zbog toga teže doći do rješenja. Na kraju, ako čelnici financijske industrije zavaravaju ulagače, treba mijenjati kulturu cijele industrije.

Platili sitniš
No, ove velike nagodbe neće promijeniti stanje stvari. Njih plaćaju ulagači i porezni obveznici (većina nagodbi zapravo su porezne olakšice), pa oni koji su zapravo za njih krivi mogu ne samo mirno odšetati, već odšetati napunjenih džepova. Angelo Mozilo, primjerice, za mandata izvršnog direktora tvrtke Countrywide Financial utržio je gotovo 470 milijuna dolara. Koliko znam, nije imao nikakva udjela u nagodbi Bank of America vrijednoj 11,6 milijardi dolara. Mozilo se nagodio s Komisijom za vrijednosnice i burze, ali zbog drugih optužaba (za upućeno trgovanje). Platio je samo 47,5 milijuna u nagodbi vrijednoj 67,5 milijuna dolara zbog sporazuma o obeštećenju vrijednog 20 milijuna dolara kao dijela ugovora o radu. Zašto su Mozilo i drugi mogli platiti tek sitniš i izbjeći kazneni postupak? Nekolicina istaknutih kaznenih progona snažno je odjeknula u borbi protiv upućenoga trgovanja. Ako je cilj obrušiti se na raširenu kulturu prijevare, ne bi li se kazneni sustav trebao okrenuti i hipotekarnim prijevarama banaka? 

Project Syndicate, 2013.