U svijetu velikih gradova, robota, 3D printanja, umjetne inteligencije, virtualne stvarnosti i putovanja u svemir, Hrvatska se do te mjere povlači u sebe da ju je prestigao čak i Kazahstan. Znate onu državu koju je uzduž i popreko ismijao komični filmski lik Borata, a koja vam je na platnu djelovala kao zaostala prčija!? E pa ta je država digitalno konkurentnija od Hrvatske. I to ne malo. Kazahtsan je 38. digitalno najkonkurentnija država na svijetu, a Hrvatska 48.

U društvu Kazahstana još su države poput Južnoafričke Republike, Filipina, Bugarske, Slovačke i Rusije. O Estoniji, Izraelu, Velikoj Britaniji, Norveškoj, Kanad,i te prve tri, digitalno najkonkurentnije države na svijetu, Singapuru, Švedskoj i SAD-u, da ne govorimo. Svi oni po tom pitanju stoje bolje od našeg turističkog bisera.

Rijetke vrline

Istraživanje koje je napravio Institut za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne, a čiji je lokalni partner Nacionalno vijeće za konkurentnost (NVK), brojkama je vrlo kvalitetno opisalo stanje u Hrvatskoj, njenom društvu i gospodarstvu.

Postoje neke stvari po kojima kotiramo izvrsno. U provedbi ugovora u digitalnom svijetu 7. smo na svijetu. Isto tako smo 7. na svijetu po investicijama u telekomunikacije. Po broju učitelja u odnosu na učenike smo 8. na svijetu. Po broju žena u znanosti smo 11. na svijetu.

Po subvencijama za visokotehnološke patente smo 15. na svijetu. No, nažalost, mnogo je više kočnica nego katalizatora koji bi mogli pomoći rast digitalne konkurentnosti Hrvatske.

Globalizacija kao prijetnja

Osnovi razlog postaje jasan kad se pogledaju svi oni pokazatelji po kojima smo na samom začelju. Nema zemlje na svijetu, uključujući dakako i Kazahstan, u kojem tvrtke i država manje ulažu u obrazovanje svojih zaposlenika. Tu smo 63. od 63. države. Također, u niti jednoj drugoj državi biznisi ne prepoznaju prilike i opasnosti na tržištu slabije od onih u Hrvatskoj.

Apsolutni šampioni, 63. od 63. mjesta. Naravno, iz toga proizlazi da tvrtke u Hrvatskoj nisu agilne (62. mjesto), ne radi se transfer znanja (62.), nema javno-privatnih partnerstava (62.), a talenti kod nas nemaju međunarodno iskustvo (62.), a strani visoko-kvalificirani radnici ovdje nisu dobrodošli (62.).

Regulacija, kao što se vidi na primjeru Ubera, registracije kompanije, zaštićenosti financijskog sektora i na mnogim drugim primjerima, jasno je prepoznata pa smo tako po “tehnološkoj regulaciji“ na 61. mjestu od njih 63.

U državi u kojoj se, kako se vidi na primjeru Agrokora, poslovi dogovaraju ispod stola korištenje big date i analitike potpuno je suvišno u poslovanju. Tako da smo po tome na 61. mjestu. Za usporedbu, Kazahstan je po korištenju analitike i big data, što su neke od usluga i proizvoda koje im prodaju i tvrtke iz Hrvatske, treći na svijetu. No, možda najbolje stanje i razlog zašto je Hrvatska tako slabo digitalno konkurentna oslikava činjenica da smo po stavu prema globalizaciji na 61. od 63. mjesta. To jasno ukazuje da u globalizaciji u Hrvatskoj rijetko tko vidi priliku. Umjesto toga, globalizacija je ovdje gotovo isključivo prijetnja.

Prilika u turizmu

Kada se tome doda da su digitalne vještine na niskoj razini, a da programi prekvalifikacije ili ne postoje ili su katastrofalno loši.

Pa kad se tome doda da je financiranje tehnološkog razvoja u Hrvatskoj također iznimno loše (58. mjesto), da je banke i financijske institucije prezaštićene od konkurencije (59.), da VC kapitala gotovo da nema (57.) i da je investicijski rizik enormno velik (55.), onda postaje jasno da sve to nije slučajno. Večina ovih parametara izravno ovisi o politici i političkim odlukama. Nije lagano u državi koju napuštaju mladi, a ostaju stariji, propovijedati promjene i budućnost. No, dvolično je od države, koja kao turistička hit destinacija 2017. uživa na jednom od glavnih prednosti globalizacije – turizmu, da u tom procesu povezivanja svijeta vidi primarno prijetnje.

Ta dvoličnost nije rezultat stava građana već nametnute politike koja štiti interese koji ne idu u prilog tim istim građanima. Šteta je što nam da bi to čuli i o tome razgovarali treba prethodno izvješće nekoga izvana. Još više što nitko iznutra ne radi promjene da bi se to promijenilo nabolje. Jedno od rješenja moglo bi biti uvezivanje turizma u strategiju jačanja domaće industrije. Bijeg od velikih gradova, robota, 3D printanja, umjetne inteligencije, virtualne stvarnosti i putovanja u svemir neće završiti zadržavanjem postojećeg stanja. Umjesto toga, završit će u svijetu gdje će okolni muzeji biti suvremeniji od naše stvarnosti.