Ne znam jesam li jedini, ali stvarno ne razumijem za koji se gospodarski model odlučila vlada nakon pada Agrokora? Do sada smo imali model koji je bio temeljen na državnom vlasništvu sa što manje izuzetaka. Njih se pak kontroliralo kroz Poreznu upravu i pravosuđe, a vlast nad gospodarstvom se dijelila između dvije najveće političke stranke i njihovih menadžera. Agrokorove izgubljene milijarde vjerojatno nisu nestale samo na komercijalnim projektima, bilo je vjerojatno i onih "političkih" pa ni ne čudi enorman angažman političara na saniranju situacije.

Da takvom modelu više nitko ne vjeruje više je nego očigledno. Radna snaga sastavljena od stranačkih poslušnika u državnom aparatu, tihe većine i 400 tisuća sezonaca koji nakon zime žive na relaciji njiva-more-njiva zadovoljavajući potrebe za jeftinom radnom snagom u poljoprivredi i turizmu, među prvima je okrenula leđa tom modelu. Pronašli su prilike u Europi. I još uvijek ih pronalaze, jer informacija o tome da se iseljavanje zaustavlja baš i nema. Zadnje procjene su bile tisuću do tisuću i pol ljudi tjedno odlazi iz Hrvatske. Kamo sreće da je ta informacija netočna! No, nažalost podataka koji bi ukazivali suprotno nema.

Liječe samo posljedice
U isto vrijeme kad i radnici, a možda čak i nešto ranije, već su i poduzetnici otkrili da se ne moraju toliko mučiti i da i oni svoje biznise mogu prilično jednostavno pa čak i povoljnije imati u drugim članicama Unije. Nedavno sam u Zagrebu na jednoj konferenciji slušao predavanje jednog uspješnog startupa. Voditelj je na kraju predstavniku startupa postavio pitanje gdje im je registrirano sjedište – u Hrvatskoj ili vani.

Odgovor je bio vani, a u publici se, uz znakove odobravanja, moglo čuti kako je to vrlo pametna odluka. Nešto tipa: "Tako mladi, a već znaju". Pretposljednje su to detektirale političke stranke. Tako su se pojavili mostovi, zidovi i "građevine". No, i dalje promjena nema. A posljednja je takvo stanje detektirala Zagrebačka burza.  Ona je sa svoja četiri mirovinska fondovska pulena, objektivno jedinim značajnim investitorima na hrvatskom tržištu kapitala, okrenuta budućnosti pa valjda tek sada vidi da ona nije tako ružičasta. Iako moram priznati nikada po društvenim mrežama nisam čitao smirenije, jasnije i izražajnije vizije o tome kako nam nikada nije bilo bolje. Prve su pak probleme u postojećem gospodarskom modelu Hrvatske detektirale banke.

Zato su kamate po političkoj liniji najuglednijim predstavnicima hrvatskog gospodarstva, kao što je uostalom bio i Agrokor, bile zvjezdane, a u isto vrijeme velikom broju visoko-tehnoloških tvrtki poprilično normalne, u nekim slučajevima i zapadnjačke. I dok se Vlada trudi riješiti pitanje Agrokora teško je ne uočiti da je to zapravo liječenje posljedica, a ne uzroka. Ovih dana, što je prilično pohvalno, može se vidjeti kako se napokon odmrzavaju sredstva iz EU fondova, najavljuje realizacije osnivanja tvrtki preko interneta i obećaje skidanje nekih parafiskalnih nameta. 

Sjedišta u zemljama EU
Za svaku je to pohvalu, jer izuzmemo li činjenicu da Agrokor vrlo vjerojatno nije potonuo u dugove samo zbog ekonomskih odluka već i trgovine s političkim strankama, ostaje činjenica da ključni ljudi hrvatske gospodarske politike danas kažu da postojeći sustav "nije dovoljno efikasan" za razvoj i održivost hrvatskog gospodarstva. Agrokor i njegov Lex nepobitni su dokazi toga.Baš zato se čini kao da hrvatski političari i dalje žmire na situaciju. Masu puta ona je bila jasnija iz Bruxellesa, Moskve i Washingtona, a čini se da je to i sada. Hrvatskoj treba novi gospodarski model. Neki u koji ne bi uključivao iseljavanje Hrvata u druge članice EU. Neki u kojem hrvatski biznisi neće pod normalno smatrati da sjedišta moraju otvarati u drugim članicama Unije.

Neki u kojem će banke hrvatske biznise kreditirati po nižim stopama.  Za bilo kakvu promjenu gospodarskog modela potreban je novac, a Europska komisija već daje signale da će od 2020. zatvoriti glavnu pipu koja održava postojeći hrvatski gospodarski model – subvencije. Umjesto toga od 2020. očekuje se da će glavni izvori financiranja gospodarstva u Hrvatskoj morati postati sjemenske i VC investicije, zatim crowdfunding i mikrokreditiranje. Dodao bih ovdje i inovativne javne nabave. Problem je pak što niti jedna od velikih političkih stranaka trenutačno ne nudi alternative postojećem modelu i ne nudi nikakve prijedloge kako bi se već sada u gospodarstvo uveli ti, raznovrsniji oblici financiranja poduzetništva.

Sustav treba reforme
Možda vam je bilo duhovito promatrati kako Antonio Alvarez III uz poslove restrukturiranja velikih kompanija u slobodno vrijeme pjeva dance. Ili vam je bilo duhovito da se pjevač Iron Maidena Bruce Dickinson, koji je u studenom gostovao u Zagrebu, u slobodno vrijeme bavi investicijama, avijacijom i proizvodnjom piva.  No, koliko to nije smiješno već u svijetu normalno zapravo najbolje pokazuje Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus.  

On je iskoristio crowdfunding kako bi prikupio investiciju za svoju novi biznis – iznajmljivanje solarne jedrilice. S prikupljenih, više od 50 tisuća dolara investicija preko Indiegoga, crnogorski je roker sa 11 tisuća dolara potpomogao je i hrvatsku izvoznu industriju. Toliko je, prema Indiegogu, platio za trup solarne jedrilice hrvatskom brodogradilištu Enavigo iz Virovitice. Hoćemo li i u Hrvatskoj vidjeti pjevače i pjevačice kako se bave crowdfundingom?

Hoćemo li vidjeti domaće političare da to rade? Hoćemo li vidjeti i hrvatske biznise u tom novom vrlom svijetu, a da nisu visokotehnološki? Hoćemo li imati više privatnih nego državnih tvrtki? Hoćemo li imati okvire koji će privlačiti biznise? Kakav god bio novi gospodarski model Hrvatske on zasigurno ne bi trebao biti nešto već viđeno ovdje već prije nešto viđeno vani, na zapadu. I zato bi bilo dobro da hrvatski političari prestanu žmiriti i priznaju da je Agrokor samo jedna od posljedica lošeg sustava i da sustavu trebaju reforme. Trebaju povjerenje.