Brzina kojom je Hrvatska potrošila ideju vlade stručnjaka rijetko se viđa. I druge zemlje koje su krenule u eksperiment vladanja stručno, a ne politički odobranih pojedinaca obično su im pružile priliku barem godinu dana. Međutim, između Hrvatske i drugih država koje su koketirale sa stručnjacima u politici postoji jedna velika razlika.  

Vlade stručnjaka u drugim državama poput Italije i Grčke obično ni nisu donosile velike političke, svjetonazorske odluke, već su bile fokusirane na ono u čemu su stručne – najčešće gospodarska pitanja. Te države stručnjake su dovele kao lijek za gospodarske probleme, kao spas od ekonomskog potonuća ili bankrota. Nisu ih uvukle u probleme branitelja, odabira lektire u osnovnim školama ili pitanje Vijeća za elektroničke medije.  Hrvatski nevolja je u tome što bilo koja vlada, bila ona stučna ili ne, mora voditi bitku na dvije bojišnice – gospodarskoj i svjetonazorskoj.

Ona gospodarska sada se čini daleko lakšom jer tu uistinu mogu pomoći stručnjaci, i već iz sličnih zemalja prokušani recepti – i to je sfera u kojoj stručnjak može uspjeti. Međutim, ova druga bojišnica u stanju je sažvakati i ispljunuti bilo kojeg stručnjaka u nekoliko mjeseci, posebice ako se začini s malo političkog kriminala. Uostalom to i je ono čemu danas svjedočimo. 

Nitko neće preuzeti rizik
Zato je možda došlo vrijeme da se jasno i glasno kaže kako Hrvatskoj u ovom trenutku treba državnik od formata, a ne stručnjak. Čini se kako trebamo državnika koji mora pripremiti teren za dolazak stručnjaka. Ova pila naopako neće nas odvesti nikamo jer nije za vjerovati kako bi itko, ikada dopustio, primjerice Tihomiru Oreškoviću, da se razvije iz stručnjaka u državnika. Tezu o potrebi za državnikom lako je dokazati i na stranim primjerima. Znali li itko od velikih zagovaratelja stručne vlade tko su Howard Scott, Thorstein Veblen ili Marion King Hubbert.

Bili su to pokretači tehnokratskog pokreta u Sjedinjenim Američkim Državama, ljudi koji su tridesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme velike krize, u SAD-u zazivali vladu stručnjaka. Međutim, kako znaju svi zagovaratelji vladavine stručnjaka, SAD je iz velike ekonomske krize ipak izvukao veliki državnik Franklin E. Roosvelt. Ako nam povijest i nije neka učiteljica pogledajmo puno svježiji domaći primjer – ukidati županije ili ne? Obje strane posjeduju vrlo vrijedne i argumentirane stručne procjene za i protiv, ali nitko ne posjeduje konačni odgovor jer nema osobe koja bi preuzela (pre)veliki politički rizik i presudila za jednu ili za drugu stranu. Ukratko nema državnika.

Pozivanje na Tuđmana
U javnom prostoru rijetko čujemo da Hrvatskoj treba državnik jer se politika vrlo vješto pobrinula da se u taj dio priče ne ulazi. Kada bi se pošlo od premise da državi u dubokoj ekonomskoj, ali i društvenoj krizi treba državnik, a ne stručnjak, tada bi i politika morala priznati kako takvoga trenutno nema. Većinu potencijalnih državnika izgubuli smo u dnevnopolitičkim, često kriminalnim, aferama. Zato nas političari najradije i vraćaju u o devedesete i govore kako smo tada imali velikog državnika Franju Tuđmana bez kojega ne bi bilo države.  

Od 2000. godine do danas previše puta smo čuli riječ stručnjak, a premalo puta državnik. Postoji li i jedan ministar u posljednjih desetak godina koji nije bio stručan i priznat u svom resoru tj. koji nam nije bio predstavljen upravo tim riječima i koji je ostao takvim sve do prve afere ili prvog krivog poteza. Nakon toga se nikada nije sumnjalo u njegovu političku snagu ili njegovu viziju, ali uvijek se neviđenom lakoćom propitivalo njegovu stručnost. Tome su političke elite same krive jer nedostatak vizije čini se najlakše sakriti iz dva pojma – stručnost i reforme.