Naš soliter je veselo zdanje, fasada drži, a temelji klize. Pjevao je to prije tri desetljeća Đorđe Balašević o Jugoslaviji 1988. kad je ispod površine već dobrano kuhalo.

Ta arhitektonsko-građevinska metafora, koja se u slučaju bivše države pokazala alkarski točnom, je vrlo široko primjenjiva. U lepezi životnih situacija, recimo, od loših (političkih) brakova, do stanja hrvatske ekonomije. Posljednjih mjeseci vladajući čestitaju sami sebi, međusobno se tapšući po leđima. Na krilima porezne reforme s početka godine rast je ubrzao na tri posto, deficit proračuna je smanjen, javni dug konačno počeo padati i Hrvatska je izašla iz Procedure prekomjernog deficita. 

Prije desetak dana, ekipa na čelu s ministrom financija Zdravkom Marićem refinancirala je uz rekordno nisku cijenu ispod tri posto četvrtinu duga od nepojmljivo visokih 5,2 milijarde eura cestarskih tvrtki. Tržišta signaliziraju da je podizanje kreditnog rejtinga samo pitanje dana. Na krilima pospremanja javnih financija, koje je za ostatkom Europe, budimo jasni, kaskalo dobrih šest do sedam godina, Vlada je nedavno slavodobitno najavila šlag na tortu – uvođenje eura. 

Poruka je jasna; Hrvatska je odradila svoj dio posla, nagrada je euro, a velike reforme, a posebno ne bolne, nitko više ne spominje. Nigdje se to ne vidi bolje ni jasnije nego u proračunu za 2018. koji odražava klimavi brak HDZ-a s HNS-om – od reformi nema ni R, ali zato ima rashoda koliko ti srce želi. Ima za vojne avione, za povlaštene penzije, za širenje beneficija veteranima, za rast mirovina, za povećanu potrošnju državnog aparata, uključujući Ured Vlade i Ured Predsjednice. Ima za kupovanje socijalnog mira, ušutkavanje glasnih i potencijalno neugodnih interesnih grupa koje se zubima drže za državnu sisu. A ispod te ušminkane fasade lagano vrije sva domaća ekonomska trulež ili, politički korektnim rječnikom rečeno, gomilaju se makroekonomske neravnoteže. 

Iako se Vlada ograđuje da su prihodi planirani konzervativno uz rast BDP-a od 2,9 posto (što je ogroman napredak u odnosu na optimizam ranijih stanovnika Banskih dvora koji je graničio s besramnim), problem je što se i ova Vlada kladi na prilike vani umjesto da odradi svoj posao. U uzlaznoj fazi ekonomskog ciklusa u Europi, na čijem valu jaše i rast u Hrvatskoj, prihodi proračuna rastu relativno brzo i u tim uvjetima Vlada pumpa rashode.

No, što kad ciklus uspori i prihodi se počnu topiti uz zacementirane rashode jer se u Hrvatskoj ne dira u svetu kravu stečenih prava? Iako sa svih strana stižu upozorenja o usporavanju rasta prema dva posto u narednih nekoliko godina jer se od reformi bježi? Efekti porezne reforme polako se ispuhuju, teritorijalni preustroj nitko više ne spominje, zdravstvo je nagomilalo 8,2 milijarde kuna dugova, a brojka raste dnevno dok ministar Kujundžić ne zna otkud bi krenuo.

Mirovinski sustav je pred raspadom, to će postati bolno jasno za par godina.  Drugi stup hitno treba dizanje doprinosa, treba naći rješenje problem 27 posto dodatka, no ministar Pavić problem je nonšalantno odrolao u iduću godinu da stigne sve proanalizirati. Privatizacija državne imovine je nepostojeća, a državne tvrtke služe za uhljebljivanje. Državna administracija buja, ali ne tamo gdje treba, poput povlačenja EU sredstava, rješavanja dozvola, ili, nedajbože, onih koji će inteligentno pobrojati letove iz Zagreba u prijavi sjedište Europske agencije za lijekove… 

A gdje su tužbe za (lex) Agrokor, izgubljene arbitraže oko Ine, i onima koje tek slijede za konverziju kredita u švicarskim francima, pregovori sa sindikatima… Guranje problema pod tepih toliko je očigledno na rang listi 'Doing business' da ispada kao da smo podigli ručnu kočnicu dok ostali ubacuju u petu brzinu. Nakon šest godina zaostajanja za ostatkom Europe, u stvarnosti smo na korak do nesretne titule najsiromašnije članice EU jer dok se Vlada ponosi efemernim uspjesima, susjedi u CEE regiji zasukali su rukave i rastu i dvostruko brže.  I tako godinama. Balaševićev soliter s početka priče doveden je u prizemno stanje, a bogme i ovaj domaći svakim danom sve je kosiji.