U hrvatskoj poljoprivredi bilo je mnogo pokušaja reformi. Pretpostavka im je bila da je sustav racionalan i valja mu samo ispraviti poneku sastavnicu. U uvjetima zatvorenog tržišta pokušalo se početkom stoljeća parcijalnim propisima, diferenciranjem potpora, a zatim i velikim kreditima mijenjati proizvodnu strukturu sela. Godine 2002. najprije je detaljno regulirana minimalna veličina gospodarstava koja mogu primati državne potpore, a ubrzo zatim je 2004. uslijedio i tzv. operativni program oživljavanja govedarstva na bazi velikih gospodarstava. I jedno i drugo bili su veliki i skupi promašaji isplanirani za pisaćim stolom. 

'Reforme' opustošile selo
Program razvitka govedarstva bio je usmjeren na velika stada i krave izrazito visoke mliječnosti. Ponosne projekcije očekivanih rezultata nisu se opterećivale potrebama odgovarajućih površina za proizvodnju voluminozne krme i ispašu kao najjeftinije osnovne prehrane, a nije osiguran ni dugoročni otkup mlijeka po prihvatljivim cijenama. Država je forsirala i visokoproizvodnu, ali i iznimno osjetljivu pasminu izvrsnih mliječnih krava, slabo uporabivu u proizvodnji mesa. Sve je to dovelo do golemih gubitaka i zatvaranja mnogih tada izgrađenih suvremenih gospodarstava pod teretom velikih dugovanja, a sustav je postao neprilagodljiv u krizama kao što je trenutačna mliječna, kada je jedno od rješenja privremeni prijelaz na mesnu proizvodnju. No problem nije samo u lošem planiranju: potencijalno najveći dugoročni gubitci u sustavu nastaju kad se poljoprivreda tretira kao više-manje mehanička izvedenica tekućih potreba prehrambene industrije.

Takve su "reforme" pospješile egzodus sa sela i iz godine u godinu jačale ovisnost Hrvatske o neto uvozu hrane. A to pak ima teške posljedice za cijelu narodnu privredu. Izdaci za preživljavanje koče rast društvenog proizvoda i vise kao težak početni teret na našoj ionako slaboj platnoj bilanci.  No ojačala je struktura pojedinačnih interesa – uvoznog lobija i ušančenih branitelja postojećeg sustava. U njemu se interesenti, pa i dobar dio struke formiran u našim specifičnim uvjetima, složno zaklinju u konkurentnost. Nju bi, kaže do sada nametana "mudrost", trebalo postići uvođenjem industrijskih metoda i tehnologija, te specijalizacijom za proizvodnju u kojoj se ostvaruje visoka dodana vrijednost.

 Taj hvalevrijedan recept ima jednu veliku manu: poljoprivreda mora zadovoljiti i sve svoje dodatne uloge – podržavati prostornu infrastrukturu i popunjenost teritorija kao jamstva sigurnosti, održavati zdravlje organske materije kojom upravlja, zaštititi čistoću propusnih voda i brinuti se za privlačnost prirodnog okoliša. O tome se u Hrvatskoj vrlo malo govori, a gotovo ništa se ne radi. Još vlada predodžba iz bivšeg sustava, da je odgovor u industrijalizaciji, u  "tvornicama pod vedrim nebom" i u uskom povezivanju poljoprivrede s prehrambenom industrijom. Seljak se doduše ne mora više plašiti da će ga se prozivati kulakom, ali ga sustav od samog početka vidi kao prestarog, nedovoljno stručnog, nespremnog za dobrovoljno udruživanje oko zajedničkih interesa.  

Svjesno se zanemaruje ideja poljoprivrede ukorijenjene u obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (OPG-ima), kakva postoji u zapadnoeuropskim zemljama. Neposredni poticaji i drugi fiskalni i kreditni instrumenti, dodjele državnih zemljišta, infrastrukturna ulaganja, itd., usmjeravani su na velike interesente, a izostalo je sređivanje imovinsko-pravnih odnosa, nasljednog prava, komasacija i drugih koraka koji bi seljaku olakšali da kroči u novo doba. Zaključak je porazan: udio velikih proizvođača u hrvatskoj poljoprivrednoj proizvodnji je dvostruko veći od europskog prosjeka, dok je proizvodnost, pa tako i konkurentnost sustava kojim dominiraju velike proizvodne jedinice samo na polovici europskog prosjeka! 

Oslonac kod bankara
Sve to upućuje na zaključak da je po uzoru na zapadnu Europu, potrebno vratiti malog i srednje velikog seljaka u središte poljoprivredne politike. Za razliku od mehaničkog planiranja koje polazi od velike industrije pa onda projicira prema dolje što sve njoj treba, ovdje je riječ o sustavu ljudi s vrijednostima koje nastaju i održavaju se u skladu s prirodom i njenim zahtjevima.  Ako ih država primjereno podrži i savjetuje, ako birokracija shvati da joj je primarna zadaća da im učini život lakšim i ugodnijim, ako im sustav omogući da svoju djelatnost financiraju pod barem donekle sličnim uvjetima kao konkurenti u razvijenim zemljama, a vlada im olakša pristup zemlji i pomogne urediti tržište – onda naše selo može povući naprijed. I to snažno! Preporod hrvatskog sela je velik i ambiciozan projekt kojim se ispravljaju neka teška zastranjenja i nepravde sustava, koji smo naslijedili iz bivšeg poretka.

Tim se preporodom selo uključuje u tržišnu privredu po europskim predlošcima – riječ je dakle o reformi koja treba nadići uska stranačka sukobljavanja. Pri tome je posebno važan problem financiranja kapitalno intenzivne poljoprivredne proizvodnje. Seljaku je potreban oslonac kod bankara koji poznaje njegove tržišne i proizvodne probleme i trendove i koji može pomoći u iznalaženju rješenja, primjenjujući svoja znanja i iskustva tržišta kapitala.  S druge strane, država je primorana i u poljoprivredi trošiti što racionalnije svoja sve tanja proračunska sredstva. Ako se na tržištu kapitala na komercijalnoj bazi mogu za poljoprivredu aktivirati daleko veća sredstva nego što je to sada slučaj, država može sa svojim sredstvima polučiti znatno bolje rezultate ako marginalno poboljša opće uvjete takvog tržišnog kreditiranja (npr. subvencioniranjem kamata), nego ako svoja sredstva iscrpi u neposrednom državnom financiranju ograničenog broja projekata.

Mnoge uspješne agrobanke
Država treba preobraziti svoje dvije banke, Hrvatsku poštansku banku i Croatia banku u Agrarnu banku. Ona bi nastavila svoju normalnu bankarsku aktivnost, ali bi ubrzano izgradila i posebnu poljoprivrednu kompetenciju. Ovaj se projekt u Hrvatskoj razmatra već dulje vrijeme, ali su se tek u kasnoj fazi javili neki glasovi koji pokazuju nepoznavanje problema sela, a šire i dezinformacije. U svijetu postoje mnogi primjeri iznimno uspješnih agrobanaka od kojih su se neke razvile u svjetske banke općeg smjera, ali su zadržale i svoju poljoprivrednu sastavnicu. Zemljište poljoprivrednih gospodarstva vrlo je siguran hipotekarni zalog, a seoska populacija i inače u normalnim uvjetima vrlo je solidan i predvidiv klijent.  To se uostalom može iščitati i iz podataka HNB-a, koji pokazuju da je krajem 2015. udio loših kredita u svim poduzećima bio gotovo dvostruko veći od onih u poljoprivrednim poduzećima. Da se usporedilo samo OPG-ove, udio loših kredita bio bi još manji.